Trčanje i gadgeterija

Početkom prošle godine (2011.) počeo sam se baviti rekreativnim trčanjem. Od siječnja do ožujka toliko sam se „zaletio“ s rekreacijom da sam početkom travnja bez problema istrčao polumaraton (21 km, za 1:54), a u takvom sam ritmu nastavio i ostatak godine. Nije to možda vijest za nekog teenagera, ali ja sam napunio 37 i nikada se u životu nisam bavio nikakvim sportom (osim povremeno planinarenjem i doslovno samo nekoliko alpinističkih izleta), a da ne spominjem da mi je posao zadnjih deset i više godina,  kontinuirano sjedenje pred  ekranom kompjutera. Naravno, kako to ide, na stazama sam usput upoznao hrpu ostalih trkača s kojima sam razmjenjivao iskustva, uspoređivao kilometražu, vremena, pričao o zagrijavanju, rastezanju, prehrani , vremenskim uvjetima, opremi, itd, itd.

Ono što htjedoh prokomentirati je hrpa gadgeta, mjernih uređaja, brojača otkucaja srca, koraka,  kilometara, potrošenih kalorija, prosječne brzine, pa to sve transferiraš u nekakvu tablicu na smartphoneu i pratiš učinak na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj i godišnjoj razini.  Imaš sat, smartphone, čip u džonu patike, slušalice u ušima …Onda imaš excelicu sa planom, napredan grafički prikaz, pa uspoređuješ, izračunavaš odstupanja, šalješ na grupu naprednih korisnika, radiš analizu, expertizu, sintezu, telekinezu…

Uglavnom, trčanje mi je jako dobro poslužilo upravo kao odmak od posla, tj. različitih aplikacija i analiza, pa mi je čak i jednostavno praćenje sportske aktivnosti putem napredne gadgeterije jako blesavo i blago iritantno.  Mislim, ja razumijem (i uvažavam) sve argumente mojih dragih kolega koji si prateći svakodnevni napredak podižu motivaciju (i kriterije) i kako je takav način „nabrijavanja“ definitivno dobar za kontinuirano poboljšavanje rezultata, ali problem je što ja jednostavno nisam takav tip i motivaciju izvlačim iz nekih drugih stvari. Penjući se jednom u zimskim uvjetima na Tursku goru (Kamniške Alpe u Sloveniji)  pitao me moj vodič, iskusni alpinist, kako to da ga ja pratim u stopu, a ova dvojica koju mjesecima priprema, kaskaju za nama nekoliko stotina metara? Pomislih tada, dok oni sagorijevaju ugljikohidrate, ja sagorijevam stres nakupljen po uredima i sastancima…Al dobro, nije sve ni u stresu; primjećujem ja pozitivne pomake u mnogim segmentima života otkada sam uveo trčanje u redovitu životnu proceduru. Može čovjek čak i više popiti kada je u trkačkoj kondiciji (provjereno ovih blagdana),  a jetra se vjerojatno brže oporavlja. Može se potrčati za tramvajem, a da ti ovaj ne pobjegne, kada te poganja pas imaš veće šanse, a tko ima takvih afiniteta, može lakše uhvatiti neku bržu djevojku ili dečka. Uglavnom, za sada bez gadgeta, postoje i drugi načini motivacije. O seksualnoj funkciji da ne govorim; kakvi orasi, med i vijagre…

Preporučena literatura: Haruki Murakami: What I Talk When I Talk About Running

U Berlinu dodijeljene Europske filmske nagrade

U sjeni izbora u Hrvatskoj (ha, ha) 2500 članova Europske filmske akademije proglasilo je prije nekoliko dana najbolje europske filmove u 2011. godini. Kako sam ove godine bio vrijedan i odgledao priličan broj europskih filmova (pa i ove nagrađene), malo sam se iznenadio kada sam saznao da je najboljim filmom proglašena Trierova Melancholia. Kako su mi neki stari uratci Larsa von Triera jako dobri, baš sam se upitao nije li ovdje na djelu slučaj dodjele glavne nagrade temeljem minuloga rada. Već sam napisao (pogledaj tri-četiri teksta ispod), da mi je čak i relativno svježi Trierov Antichrist znatno bolje (da ne kažem vrhunsko) djelo, pogotovo u usporedbi s Melancholiom. O Dogville-u da ne govorim, nakon njega osjećao sam se kao da sam pročitao ruski klasični roman od 800 stranica. Al ok, možda sam od Melancholie (ili bolje rečeno od Triera) malo previše očekivao.

Jako mi je drago što je najboljim režiserom/režiserkom proglašena Susanne Bier koja mi je fenomenalna. Ovdje je pobijedila sa filmom Heaven (In a Better World), a koji bi po mom mišljenju komotno mogao biti pobjednik i u prethodno spomenutoj kategoriji za najbolji film. Osim toga, film je ove godine dobio oskara za najbolji strani film. Jedini Suzanin film koji smatram osrednjim je onaj koji je snimila u SAD-u – Things We Lost in the Fire (bez obzira na odlične Benicio Del Toro-a i Halle Berry, dok su mi njezini danski filmovi svi redom odlični.

Najboljim dokumentarcem proglašena je Pina Wima Wendersa. Potpuno zasluženo. I o Pini sam već nešto napisao na blogu (odgledao sam je u sklopu Filmomanije negdje u listopadu), i tu se nema što reći. Iskusni Wenders godinama se pripremao za snimanje ovog filma, a onda je još posegnuo za 3D tehnologijom i rezultat je stvarno vrhunski. Šteta je što većinu ovih filmova možemo (legalno) pogledati jedino u sklopu nekakvih rijetkih ciklusa nezavisnog/europskog filma, pa ih tako odgleda stvarno mali broj ljudi. Gotovo da nemaš s kim popričati o viđenom…

…da iskoristim zadnje trenutke pred šutnju: HDZ još uvijek ima preveliku podršku, pa se ne bi trebali zajebavati – trebali bi svi na izbore i izvaditi tumor do kraja, zajedno s metastazama

Iako sam se osobno maknuo od pretjerane involviranosti u politička događanja proteklih nekoliko godina, neke stvari se ne mogu ne vidjeti. Osim usrane i nikad gorje kampanje (bez izuzetaka) ono što mi se posebno zgadilo posljednjih tjedana (otkad je HDZ na sudu, jel) je gomila desničarskih interesnih dušebrižnika koji nas svim silama žele upozoriti kako bi bilo pogubno za Hrvatsku i za demokraciju kao takvu kada bi HDZ nestao sa političke scene (ovdje mi već suza rosi oko). Da ne govorim kako su USKOK, DORH i ostali organi teško optuženi za tajming podizanja optužnice protiv najjače stranke u cik predizborne kampanje i kako je to naravno sve vođeno iz lijevih centara moći na čelu s predsjednikom Josipovićem! Lideri ovakvih ideja su npr. Tihomir Dujmović i Milan Ivkošić; sijači straha od nedajbože, izbacivanja vjeronauka iz škola il (najsmješnije) Milanovog posljednjeg groženja od predstojećeg Božića kojeg će nam čestitati agnostici Josipović i Milanović. Užas… Al htjedoh samo kratko; nevjerojatno je što HDZ još uvijek, nakon svih mogućih afera, nakon sudskog progona, nakon gospodarskog kraha države i evidentne besperspektivnosti kompletne države ima podršku svakog četvrtog stanovnika ove zemlje. To je u najmanju ruku bolesno…

Pretpostavljam da oni koji ovdje svrate definitivno nisu glasači HDZ-a, al vjerojatno ima onih koji ne izlaze na izbore. Molim vas dakle, izađite u nedjelju na izbore, čisto radi mene, dajte glas bilo kome tko prelazi prag, a nije HDZ. Hvala unaprijed i puno sreće. Happines is just ahead.

Izgledavanje serije Bored to Death

Po uzoru na iščitavanje (knjige ili drugog teksta), trebala mi je riječ za ponovno detaljno gledanje HBO serije Bored to Death (mislim da je kod nas krenula s naslovom Ubi me dosada), sa pokušajem uočavanja propuštenih segmenata ili shvaćanja neshvaćenih zakulisnih i izmeđurednih komponenti iliti poruka. Naravno,  što se tiče prikladnije riječi, potpuno sam otvoren za dobronamjerne sugestije, izgledavanje ili (što sam također planirao upotrijebiti) „razgledavanje“  su nekako u ovom kontekstu na granici mogućeg pogrešnog poimanja.

Kako sam prvu sezonu odgledao još lani, baš mi je dobro došlo ponoviti gradivo, a sebi sam toliku potrošnju vremena na seriju protumačio potrebom pisanja teksta (kao da živim od recenzija, pa je to onako, ozbiljna stvar), al mora se čovjek i zabaviti, jel.  Uglavnom, kako je serija bazirana na specifičnom, suptilnom (rekao bih) intelektualnom humoru, pitam se koliko je zapravo gledatelja oduševljeno na istoj (visokoj) razini poput mene.  Meni se u seriji baš sve sviđa. Ona mi je ono, vidljiv napredak u televizijskoj produkciji, ne u tehnološkom smislu naravno, nego razina više u scenarističkoj, dijaloškoj, dramaturškoj i srodnim dimenzijama. Kako u glazbi postoje pojmovi poput post-rock, post-punk, možda i ovdje nedostaje nekakav pojam koji bi naznačio nadgradnju nad već viđenim i artikuliranim, a opet smislenim i vrijednim. Nekakav post-nešto je definitivno.

Najbolja serija u posljednjih deset godina defintivno mi je Six feet under (Dva metra pod zemljom) koju sam također „izgledavao“ tj. nakon njezinog televizijskog praćenja, lani sam pogledao svih 5 sezona zaredom (nekih 60 sati programa) i potvrdio si da je serija vrhunska.  Osim toga prošlo je već dosta vremena i za nju mogu reći da je prošla i test vremena – i dalje mislim da je prava zabava. Al Bored to Death je nešto posebno. Ovdje Woody Allen susreće Wesa Andersona. Newyorške priče u vlaku iz The Darjeeling Limited-a sa Tedom Dansonom iz neke pete dimenzije, a kao gratis – Zach Galifianakis (Mamurluk) u kostimu super-heroja. No nemojte misliti da je serija trivijalna. Osobno se grozim jeftinog humora za obiteljska opuštanja nakon večere. Ovdje se ne radi o tome. Ovdje je npr na  snazi gomila referiranja na opća mjesta filmske i književne kulture 20/21. stoljeća, tako da ćete ovisno o tome koliko ste upućeni u pojedina područja, moći pohvatati autorove dramaturške i scenarističke figure i kratke crtice.

Jason Schwartzman je Jonathan Ames, pisac u krizi (čini mi se da mu je negdje tijekom druge sezone odbijena druga knjiga), koji se igrom slučaja angažira kao privatni detektiv (na crno, radi preko oglasnika). Ted Danson je George Christopher, dobrostojeći i uspješan (barem nedje do početka treće sezone) urednik i kolumnist u novinama, oduševljen ženama (na rubu promiskuiteta) i oduševljen marihuanom (na rubu ovisnosti). Zach Galifianakis je Ray Hueston, strip crtač s povremenim bljeskovima na strip sceni, povremeni donator sperme lezbijskim parovima i hipohondar (čak i fizikusom djelomično nalik Zoranu Feriću).  Heather Burns je Leah, Rayeva ljubav koja se često traži, ali kao lik odlično funkcionira.  Serija je prekrasna. Za sada je snimljeno 3 sezone sa po 8 nastavaka, a ja čekam još…

Čitanje loših tekstova u lošim hrvatskim novinama

Nekad davno znao sam se šokirati kada sam čuo da neki mladi ljudi, a koji se čak smatraju intelektuacima, uopće ne čitaju dnevne novine ili tjedne tiskovine. Mislio sam tada, zelen, neiskusan i mlad, kako je to jadno i primitivno, da oni koji bi trebali kreirati javno mijenje, utjecati na stvari, izbacivati ideje, generirati, inspirirati i gurati ovaj svijet naprijed, nemaju nikakvu potrebu saznati što se oko njih događa, tko je tko i što je što u javnom (ili privatnom) prostoru države i kontinenta koji ih okružuje i određuje.

Kako je vrijeme prolazilo, ja sam nastavio čitati, a novinari su nastavili pisati. Novine su postajale sve lošije, teme trivijalnije, a intelektualni i kulturni nivoi dosegnuli su neprobavljivu razinu. Postalo je jako loše. Oni koje sam smatrao glasnicima novog i progresivnog, postali su glasnogovornici interesnih skupina, opskurnih tajkuna, političkog šljama, nogometnih managera i wannabe celebrityja.

Danas se iz novina više ne može saznati što se zapravo događa. Može se doduše saznati, do u detalje, što o životu misli Zdravko Mamić (nedavno je u Nedjeljnom Jutarnjem dobio naslovnicu i nekoliko punih stranica za izdrkavanje), može se saznati sve o gospodarskim idejama velikog mislioca i spašavatelja Podravke Josipa Friščića, može se saznati (već godinama, gotovo na dnevnoj bazi) u kojem je restoranu ručao ili večerao Davor Butković i kakvim se gegom konobar poslužio dok mu je točio vrhunsko vino kutjevačke zimske berbe i kakav je pogled s terase restorana i ujedno da li je to zapravo dovoljno ili bi vlasnik morao proširiti vinsku listu s nekoliko butelja višeg cjenovnog razreda.

Prije nekoliko godina napisao sam u jednom tekstu kako bi bio red već jednom ugasiti Vjesnik, koji je svake godine stvarao ogroman financijski gubitak i kako je nepošteno držati na proračunu nelojalnu konkurenciju privatnim novinskim kućama koje ionako ne posluju s velikim prihodima jer su osuđene na skromno hrvatsko tržište. Mišljenje sam definitivno promijenio – Vjesnik je u kontekstu onoga što se nudi 2011. godine na našem super malom prostoru, jedan sasvim čitljiv i normalan dnevni list, a uz to ima vjerojatno najpregledniju i najbolje dizajniraju web stranicu od svih dnevnih listova. Kad sam već kod vizualnog identiteta, tjednik Forum koji bi navodno trebao biti nešto novo, svojim me prijelomom i dizajnom navodi na povraćanje…poruka poštovanom uredništvu – nije sve u novcu – bolji prijelom imaju školski listovi koje izrađuju srednjoškolci na volonterskom nivou.

Uglavnom, kakva je papirnata scena, jedno ću se vrijeme držati podalje, bliže elektronici, dalje od papira, pa ćemo vidjeti dokle tako. Čitanje knjiga i slušanje glazbe nikad mi nisu bili dovoljni sami po sebi, a sport me zanima jedino na osobnoj razini. Ostalo vrijeme trošit ću na zarađivanje novaca, druženja uz alkohol i minimalno seksa…

Anthony Bourdain: Opaki zalogaji

Jučer sam bio u lovu na tuljane. U osam ujutro, umotan u bundu od karibua, ušao sam u kanu i otisnuo se u ledene vode Hudsonova zaljeva, zajedno s televizijskom ekipom i Eskimima koji su nas vodili. Do tri popodne sjedio sam prekriženih nogu na kuhinjskom podu na kojem je bio prostrt plastični pokrov i slušao Charlieja, svog domaćina, njegovu obitelj i nekoliko starijih članova plemena kako se oduševljeno kikoću dok su rasijecali tuljanovu lešinu, sirovo meso, salo i mozak našega tek ulovljenog plijena. Baka je ciknula od zadovoljstva kad je Charlie raskolio lubanju, otkrivajući tuljanov mozak i hitro zarila prste u ljigavu masu. Mali je poslušno zasjekao bubreg. Mama je velikodušno razrezala jednu očnu jabučicu (najbolji dio) i pokazala mi kako isisati unutrašnjost kao da se radi o velikom zrnu grožđa.

Ovako uglavnom piše jedan od najboljih američkih pisaca o hrani (kako ga je titulirao New York Times), pa ako i niste nabrijani na kuhinju ili hranu općenito, s ovim se štivom definitivno možete jako dobro zabaviti. Dodatna je dimenzija Bourdaina što se gotovo svaki njegov odlomak ili priča događa u drugoj zemlji ili čak kontinentu, tako da je zadovoljen i ovaj putopisni segment (koji je u zadnje vrijeme nekako opet jako popularan).

Već sam prije par godina napisao jedan tekst o njegovoj knjizi Kuharovo putovanje i tu sam se i tada ogradio od silne inflacije različitih kuharsko/kulinarskih show-ova, emisija, serijala ili sličnih pizdarija od kojih me hvataju grčevi, ali Borudaina ne promatram u tom (negativnom) kontekstu. On je za mene pisac, a to što je usput i vrhunski svjetski kuhar i poznavatelj kuhinje, samo je usputna vještina kroz koju on progovara o dosta različitim temama suvremenog načina života. Knjiga dakle ne sadrži niti jedan recept, iako se dosta detaljno opisuju mnoge food-connected  stvarčice. I nema koncepta – to su tekstovi koje je objavljivao tko zna gdje sve ne, sakupljeni na hrpu i uvezani u korice knjige. I to je to. Ne možete izgubiti nit, svaka je tema za sebe, iz svake dobijate uvid u stvari koje vjerojatno sami ne bi nikako mogli dokučiti, a ono što mi se jako jako sviđa, je iskrenost i otvorenost kojom Bourdain opisuje sve i svakoga. Mnogi kuhari ili javne osobe su doslovno popljuvane bez ustručavanja- nelicemjerno i otvoreno - on piše ono što misli, a Jamie Oliver i Woody Harrelson ako ga čitaju, imat će o ćemu razmišljati.  Oliver mu je naime i inače trn u oku, a hollywoodska zvijezda Woody Harrelson tek od nedavno – otkada je postao ikona i zagovornik Raw Food pokreta u Sjedinjenim državama. Bourdain u Opakim zalogajima argumentirano opisuje svoje protivljenje jedenju sirove hrane; nevjerojatan mu je Harrelson koji npr. putujući Tajlandom ne želi uživati u tradicionalnoj vrhunskoj azijskoj kuhinji, nego provodi dane jedući sirovo povrće i voće! Ali Boudanin se ne sekira previše jer po njegovom – tko će normalan uopće slijediti Harrelsona u njegovim fix idejama? I da, kako je to duhovito opisao – vegetarijanci su naspram pripadnika Raw Food pokreta teški hedonisti!

Iako se FT i Economist vjerojatno na stotinama stranica mjesečno već godinama bave ekonomskim bumom Kine i njihovom gospodarskom strategijom, čak niti u tim analizama nećete pronaći ono što je u ovoj knjizi tako jednostavno i slikovito objašnjeno – ako nas Kinezi preplave, barem ćemo i mi na zapadu konačno dobiti prekrasnu i raznoliku kuhinju s tisućugodišnjom tradicijom. Knjigu je u Hrvatskoj objavila Fraktura 2011., a na hrvatski su prevedene još i Kitchen Confidential (Dosije kuhinja) i A Cook’s Tour (Kuharovo putovanje), meni obje odlične.

Mirjana Krizmanić: Tkanje života

O američkoj takozvanoj popularnoj psihologiji nisam u hrvatskim medijima, a naročito na HRT-u ikada čuo ništa pozitivno ili barem neutralno intonirano. Naši poznati psihijatri, psiholozi, sociolozi ili pedagozi uvijek su se, kao da je to nekakav trend ili opći stav struke (ili struka), na popularnu psihologiju obrušavali kao da se radi o najvećem zlu koje se može materijalizirati u obliku knjige. Opravdano je, naravno, da struka kritizira amaterizam, nestručnost, autore koji iz komercijalnih razloga koriste ili iskorištavaju pojmove psihologije, no kao i kod medicine, u stvarnosti postoji ogromna praznina koju klasična znanost jednostavno ne pokriva pa se narod koristi alternativnim metodama; u medicini ljekovito bilje, bioenergija, minerali, akupunktura, ayurvedska znanost, a u psihologiji (ako izuzmemo golem udio koji pokrivaju svjetske religije i vjera općenito) ostaje na djelu popularna psihologija. Kako su si ljudi u nuždi skloni pokušati pomoći na razne načine, sasvim je normalno da posegnu i za kakvom literaturom samopomoći, rekli bismo, nekakvom prvom i vrlo jednostavnom koraku koji im može otvoriti nekakve nove mogućnosti, ukazati na ono što su eventualno previdjeli i ponuditi nekakve instant (ili klasik) korake koji ih mogu zaliječiti ili riješiti nekakav njihov problem – bračni brodolom, financijsku krizu, tinejdžera izvan kontrole ili debljinu.

No što nudi struka (ili bismo se mogli našaliti i reći – nepopularna psihologija)? Ako ćemo uzeti za primjer najprodavaniju knjigu u državi u posljednjih nekoliko godina, ne puno. Tkanje života Mirjane Krizmanić pročitao sam zapravo iznenađen kad sam nedavno slučajno na top ljestivici u emisiji Pola ure kulture skužio da je i nakon dvije godine od objavljivanja ta knjiga i dalje među prvih nekoliko po prodaji u domaćim knjižarama. I evo, pročitao sam je dakle kao fenomen i iz znatiželje da vidim što su tisuće ljudi doživjele kroz ovu knjižicu.

Kao prvo, ukratko ću reći da je autorica psihologinja s cjeloživotnim iskustvom u svojoj struci, s već objavljenim knjigama i mnogobrojnim radovima, s iskustvom rada sa stradalima nakon domovinskog rata i mnogim drugim iskustvima iz prakse, dakle, nema riječi o amaterizmu, prodavanju magle ili ičemu takvom. Knjiga je stvarno djelo struke. I to je to.

Od prve do zadnje teme, od osvrta na odnos s roditeljima, o braku, o ljubavi, prijateljstvu, dobrim i lošim iskustvima, itd, itd… Mirjana navodi sve moguće razne kombinacije koje su nam se ili nam se mogu dogoditi i stručno nas izvještava kako je to normalno i kako je to logično i kako svi imamo različita iskustva koja nas formiraju. Ona jednostavno, mogli bismo reći, motivira ljude da se na neki način pomire sa svojom situacijom, kakva god ona bila. To ide do te mjere da mi je osobno čak djelovala pesimistično kada u segmentu o braku ona ističe kako svoju partnericu ili partnera i njezine ili njegove navike (ako nam se eventualno ne sviđaju) vjerojatno nećemo nikada moći promijeniti koliko god ljubavi imali i koliko god truda uložili! Prijateljici ili prijatelju (po Tkanju) ne bi trebali ukazati na njihovo eventualno diskutabilno ponašanje, ružne navike ili slično, jer su ih oni i sami svjesni, ali zbog neke traume iz prošlosti, ne mogu to riješiti i prave se kao da je to normalno ponašanje. Stvarno totalno obrnuto od popularne psihologije. I stvarno ne znam čemu sve to. I sada tek ne znam čemu služe prijatelji )

Kada se osvrnem oko sebe, ovo je društvo ljudi koji su se pomirili sa svojim situacijama i koji, koliko ih god gazili, i dalje nisu spremni na radikalne ili revolucionarne poteze ili odluke (pomislite samo tko nam je na vlasti posljednjih dvadeset godina). Pa im još samo fali da im netko službeno i stručno priopći da je to ok što ništa ne poduzimaju. Možda je autorica svjesno izbjegla davanje nekakvih instant savjeta bojeći se neuspjeha svojih sljedbenika ili korisnika, no svatko koliko toliko normalan, svjestan je da se život sastoji od pokušaja i pogrešaka i da neće biti propast svijeta ako se neki od dobronamjernih (a ovdje bi se radilo i o stručnom) savjeta pokaže neuspješnim na osobnom primjeru.

Koristan je vjerojatno ovaj pristup ljudima koji su frustrirani vlastitim nemogućnostima, koji su na neki način spriječeni u poduzimanju različitih životnih koraka, pa ih Tkanje života lišava barem te spomenute frustracije. Možda je Krizmanić baš previše radila s različitim ratnim stradalnicima od kojih mnogi vjerojatno objektivno više nemaju snage za nove početke, pa im ovaj pristup mirenja sa situacijom također može biti koristan i na neki ih način smiriti. Ostali bi se, po mom mišljenju, trebali držati podalje od ovakove (nepopularne jel) psihologije…

Osim toga, čak i u Hrvatskoj postoje psihologinje (npr. Majda Rijavec i Dubravka Miljković) koje ne spadaju u beletristiku, a radovi su im puni praktičnih savjeta, koraka, poteza ili prijedloga kako rješavati stvari (a ne se miriti s njima). Znam baš dosta mladih obitelji kojima je njihova literatura odličan vodič za odgoj djece i rješavanje različitih eventualno iskrslih sukoba, koji si kroz ovakvu literaturu poboljšavaju komunikaciju na različitim nivoima i zapravo podižu kvalitetu života. Slični primjeri postoje i za pomoć u rješavanju financijskih problema, izlaženje na kraj s ovisnostima i slično. Ako vam mogu pomoći, zašto
ih ne iskoristiti! Na kraju još jedino ne mogu shvatiti otkud toliki interes za Tkanje života. Možda je fenomen sličan onom književnom uratku Nives Celzijus, al’ opet ne bih išao tako daleko. Vjerojatnije je da je iskusna psihologinja vješto pogodila mentalitet svojih sugrađana kojima je opasno bilo što nametati, mijenjati ustaljene i prihvaćene stavove i mišljenja i kojima odgovara da ih se uljuljka i umiri jer inače postanu jako jako razdražljivi ili možda uvrijeđeni. Do daljnjega dakle, prodaja će vjerojatno i dalje rasti…

Može li netko zaustaviti Branimira Bilića?

Dugogodišnji novinar HRT-a Branimir Bilić definitivno spada u rubriku Raznovrsnost televizijskog programa. Dvoumio sam se dosta trebam li ga prokomentirati ili se kritički osvrnuti na njegov rad obzirom da o njemu nemam lijepo mišljenje i da se loše osjećam čak i kada pokušavam racionalno pogledati u čemu taj novinar griješi. A imam nekoliko pitanja(gotovo u Bilićevom stilu ):

Kako je moguće da na javnoj televiziji radi novinar koji se ne drži nekih osnovnih pravila novinarske struke? Može li Branimir Bilić postaviti jednostavno pitanje? Može li Branimir Bilić postaviti pitanje bez da u njega ugradi svoje vlastito mišljenje? Koliko vas puta tijekom odgovora na njegovo pitanje Bilić ima pravo prekinuti?

Dugo vremena nisam gledao njegove emisije, no zbog nekih gostiju koje je pozvao pogledao sam posljednja dva Pulsa Hrvatske. Stekao sam dojam da je po minutaži najviše pričao upravo Bilić (trebalo bi možda precizno mjeriti, poput pretrčanih kilometara na nogometnim utakmicama), no stvarno je malo bed pozvati goste, a onda uhvatiti monolog, što dužinom i kompleksnošću (da ne kažem kompliciranošću) vlastitih pitanja, što vlastitim komentiranjem onoga što gosti iznesu. Normalno bi valjda bilo kada već nekoga pozoveš, da ta osoba (uglavnom na neki način vezana uz najavljenu temu), dobije priliku iznijeti svoje mišljenje, stavove ili kakve argumente o onome o čemu se priča, a bez da te voditelj ispreskače prije nego si dovršio i jednu cijelu rečenicu. Možda nekim domaćim političarima takav način žustre i agresivne rasprave i odgovara, ali u emisiji se pojavljuju i ljudi iz drugih miljea gdje je možda normalno da pričekaš da sugovornik završi rečenicu prije nego ti upadneš sa svojim komentarom ili protupitanjem.

Nažalost, ovdje se ne radi o dobivanju na dinamičnosti emisije, ovo je materijalizirani ego-kaos Bilićeve percepcije svijeta.

Strašno je to što je Bilić dospio na led zbog potpuno treće stvari. Nekidan se naime, njegovoj suradnici (Ruži Ištuk) u emisiji omaknulo pročitati prilično neugodno i neprikladno pitanje jednog gledatelja (nebitno, ali gledatelj je pitao je li Hitler protjerivao Židove zato što su bili Židovi ili zato što su bili bankari), na što su se na noge propeli svi mediji  i s pravom se zapitali kako je moguće da novinarka nije uvidjela kakvo je pitanje proslijedila u emisiju uživo. Sve ok, propust je napravljen, no je li moguće da nitko na HRT-u godinama ne primijećuje kako je Bilić katastrofalan novinar i kako njegovo stanje definitivno ne kreće ka boljem?  Mora li se čekati da u njegovoj emisiji suradnici izleti antisemitsko pitanje pa da se tek onda uoči da sa emisijom (ili voditeljem) stvarno nešto ne štima? Način na koji se Bilić u slijedećoj emisiji Pulsa Hrvatske ispričao gledateljstvu,  i pri tom napao nekakvo bankarsko i medijsko podzemlje koje mu podmeće ovakve stvari i dirigira napade na njega i njegovu emisiju, stvarno je djelovalo malo pomaknuto.Srećom, lagano prosurfavši za nekoliko sam minuta uočio da nisam jedini koji se kritički osvrnuo na Branimira Bilića, već se takvih mišljenja može pronaći vrlo lako – svugdje – osim vjerojatno u vrhu HRT-a.

Branimir – čovjek koji se ne mijenja

Zašto je Bilićeva suradnica odabrala antisemitizam?

Bilić The Katolik u emisiji godine!

Branimir Bilić ne zna temu vlastite emisije

i tako dalje…

Robert Perišić: Uvod u smiješni ples

Kako me roman Naš čovjek na terenu Roberta Perišića jako razveselio, nekako sam jedva dočekao njegovu novu knjigu – Uvod u smiješni ples, a radi se o autofabulama iliti osam autobiografskih priča iz različitih perioda njegovog života (i dakako rada).

Biografski dio kreće pričom Jedno mlado ljeto, ranim godinama/odrastanjem/  u rodnoj Dalmaciji i nekakvim polugalebarskim dogodovštinama, prvim ljubavima, jurnjavama na motoru i pubertetskim kontemplacijama. Prva priča osobno mi je nekako najmanje zanimljiva, vuče mi na Antu Tomića i već sto puta ispričane slične zgode ili situacije. No hajde, ne radi se o Tolstoju, tako da tih samo nekoliko stranica možete lako preletjeti okom.

Ostale priče su mi svaka bolja od prethodne! Evo da van se javin sa  par riči zanimljiva je epizoda o služenju vojnog roka, a Slike dolaska s mora sam već promatrao u kontekstu vlastite biografije i studiranja u drugom (velikom) gradu. Preko slike Otona Ivekovića „Dolazak Hrvata na more“ Perišić vrlo duhovito prevlači priču na „dolazak Hrvata s mora“ gdje ponovno kreće onaj biografski dio i Perišićev dolazak iz Dalmacije u Zagreb na studij sa svim elementima i elementarnim nepogodama koje takav transfer donosi sa sobom; podstanarskim životom, tulumima, koncertima…

Sve se taloži: svi kvartovi u kojima došljak provede određeno vrijeme kao podstanar, sve one sobe s vječito razbacanom posteljinom donesenom od kuće, jedan vječiti radio koji nosi sa sobom, iznureni telefonski adresar u džepu – sve su to mjesta rođenja jedne intime o kojoj nitko njegov ne zna ništa…Njegove veze, mjesta ljubavi, prekidi i pijanke…Nakon nekog vremena Zagreb postaje njegova tajna, javlja se neka vrsta urotništva i posvemašnje neprevodivosti na onaj stari jezik. Sve se to događa Dalmatincu u Zagrebu, iako se on pravi da se to ne događa, postajući tako paralelni čovjek.

Super mi je kada Perišić konstatira kako je u jednom periodu „tog“ njegovog života jedina stabilna točka bio Radio 101. Sve drugo se mijenjalo.

Georgia on my mind putopisna je priča sa književne konferencije Peace and tolerance koja je 1996. održana u Gruziji, a u putopisnom tonu su i Zombi u Tokyu i odlična reportaža sa festivala u Cannesu – Cannes, normalno. Ovdje se već u zanimljivom kontekstu pojavljuju i mnogi celebrity likovi poput Chloe Sevigny i Vincenta Galla, a Perišić se simpatično šali na vlastiti račun pretvarajući svoju figuru u vrlo smiješnog posjetitelja manifestacije koji se na ovom terenu ponaša upravo kao da je pao s Marsa.

Na kraju se bavi kafićem u priči Fatamorgana iz kafića, a to radi toliko stručno i „iz prve ruke“ da sam gotovo u početku rečenice stavio riječ „sociološki“. On je tu definitivno na svom terenu i zvuči mi uvjerljivo. Kako ja to mogu tako uvjerljivo tvrditi? Pa zato što sam isto tako proveo teške godine po kafićima; kada vidim da netko znalački opisuje taj fenomen i sve te ljude, jako sam zadovoljan viđenim. Da ne govorim da sam ga nekoliko puta ugledao upravo za šankom u knjizi višestruko spomenutog Limba. To je kao ono kad ljudi traže da se strukom bave ljudi od struke! Onaj tko to nije iskusio, neće ovdje ništa skontati…

Knjiga je izašla negdje polovicom 2011., a izdavač je Profil. Stvarno nije loša.

Borivoj Radaković: Sjaj epohe

Uvjeren sam da bi Radakovićev Sjaj epohe kada bi ga uvrstili u školsku lektiru vjerojatno bio jedna od najčitanijih knjiga u hrvatskoj povijesti.  Ne radi se o tome da je to naše najbolje štivo, nego ima primjerenu dozu tema koje su na vrhu interesa tinejdžera svih profila, a knjiga bi možda postala i okidač koji bi mnoge nagnao da posegnu i za drugim domaćim autorima ili knjigom općenito (s obzirom da kao medij polako izumire – pogotovo među mlađom populacijom koja vrijeme krati suvremenijim oblicima intelektualnog uzdizanja).

Izdanje iz 2009. ukrašeno je prekrasnim fotografijama pice i guze koje služe kao onaj pištolj koji  kad se pojavi na početku predstave, pri kraju obavezno puca i nekoga ubija. Dakle, ova pica i guza su u knjizi dobro iskorištene, da ne kažem izjebane. Seks prodaje i privlači, a koga više nego one koji tek kreću ka seksualnoj dimenziji života!  Radaković možda malo pretjeruje u ovom segmentu pa je uz seks obavezno prisutno nekakvo govno, hemeroidi, crijeva, krv i ostale izlučevine, ali što je tu je.  Svi smo mi od krvi i mesa, a kod njega dakle dodatno i od hemeroida i govana.

Druga aktualna dimenzija knjige (i po meni najbolje napisana) je ona nogometno-navijačka. U poglavlju BBB s podnaslovom Dobrodošli u plavi pakao, napisan je komad teksta koji je kasnije (govorimo o ranim 90-tim godinama) iznjedrio istoimenu predstavu i  vjerojatno idejno nadahnuo navijačku himnu iz pera i gitara Pips Chips & Videoclipsa.  Rekao bih da je na istim korjenima stvoreno intelektualno uprizorenje knjiga/predstava i film Metastaze, koje da ne bi bilo zabune, nije napisao Radaković, ali u neku ruku kao da je (što god tko rekao). Ovaj komad teksta (Dobrodošli u plavi pakao) napisan žargonom ulice i navijača (Bože) osobno mi spada u najbolje rečenice hrvatske proze koje sam ikada pročitao. Baš sam se pošteno nasmijao, bez obzira kažem, što je komad već prerađen, viđen i djelomično iskorišten i u drugim medijima.

Treća zanimljivost je permanentna prisutnost rock glazbe i glazbenika u knjizi. Iako djeci Borivojevo nabrajanje rock ikona i koncerata koje je odgledao  može zvučati poput djedove priče uz vatru, ipak je lektira stvar koja bi trebala imati i svoju edukativnu funkciju pa ovo treba pročitati barem iz tih pobuda.

Kaže Jagna Pogačnik kako joj Sjaj epohe djeluje kao da je „napisan jučer i to navečer“ , a ne negdje početkom 90-tih (kada je prvi put objavljen). To je definitivno pohvalna činjenica za knjigu, a porazna za društvo u kojem živimo. Knjigu je (re)objavio Profil 2009..