anarhija weekly

Ovo je najnovija knjiga Borisa Veličana, domaćeg putopisca s nekoliko objavljenih knjiga u posljednjih par godina. Kako se čovjek već opustio glede izdavaštva i pisanja, ovo je toliko opušteno i nepretenciozno djelo, da pomalo vuče na totalnu zafrkanciju.

Putopis prati autorovu rutu od Zagreba do Sahare, a kretanje je vrlo usporeno, većinom pješice osim prelaska brodom od Zadra od Ancone i onda ponovno brodom preko Sredozemnog mora od Italije do Tunisa. Najteži, najusporeniji i najtužniji dio puta je početak – pješice od Zagreba do Karlovca, pa dalje uz Mrežnicu – ovdje je pokušao odraditi dionicu čamcem ali vrlo neuspješno. Vjerojatno niti jedan putopisac (a čitao sam ih dosta, domaćih i stranih, od braće Seljan naovamo), nije u svojim pričama bio toliko detaljno iskren oko svojih problema, promašaja, ljudskih slabosti, fizičkih problema, žuljeva, crijevnih viroza, povraćanja, masturbacija, gladi i žeđi i neugodnosti s ljudima i životinjama. Baš kad pomislim da sam od ovog autora čuo/pročitao sve što trebam, on me opet iznenadi pijanim povraćanjem u nečiji parkirani Peugeot tijekom putovanja kroz Italiju. Mislim, odvratno, a opet, tko bi drugi uopće priznao ako je tako nešto i napravio tijekom nekakvog putovanja! To je zapravo i najveća vrijednost putopisa Borisa Veličana. On je u njima napisao sve. Nema uljepšavanja, romantizma, fotošopiranih prikaza i gomile preseravanja kakva su gotovo obavezno prisutna kod većine novovalnih domaćih putopisaca. Kod većine je sve glatko, a sva mjesta na koja stignu su kao iz bajke. Oni nikada ne kasne na trajekt i nikada nemaju problema u sporazumijevanju sa strancima. Nikada nemaju luđačku glavobolju, krvave žuljeve na nogama, napade panike ili išta slično. Definitivno se tu radi i načinu na koji pojedinci putuju – Veličan je uglavnom u nekakvim teškim stotinukilometarskim pješačenjima, često bez hrane i vode, pa su problemi gotovo obavezno prisutni. U knjizi Meni je svaki dan nedjelja pješačio je npr. od Petrograda do Pariza.

Da ne pomislite da se ovdje radi samo o nekakvom Charles Bukowski pijanom bauljanju, postoje u knjizi prekrasni prikazi putovanja po Velebitu, gotovo cijelom Premužićevom stazom, uz ugodne prikaze prirode, šuma, vrhova, izvora i svega što ide uz najljepšu hrvatsku planinu. Osim toga jako je dobro prikazan Tunis, onaj dio koji uglavnom ne vidite kada uplatite turistički paket aranžman i krećete se po zadanim turističkim rutama. To je jako dobro napravljeno. I popraćeno solidnom količinom fotografija s lica mjesta. Eto, tko voli, knjigu je objavio Algoritam 2011. …

Krakauerovu knjigu stvarno sam pročitao „bez daha“, ne sjećam se kada sam uopće zadnji put pročitao neku knjigu u jednom danu, a kamoli u jednom dahu (možda Karakaševe Eskime, al to je stvarno knjižica i stvarno je bilo davno). Uglavnom, kako je kod mene emotivni i duhovni život dosta blizak filmu, tako sam i za Jona Krakauera saznao nakon što sam odgledao film Seana Penna Into The Wild (U divljini). Krakauer je napisao knjigu, a Sean Penn odradio scenarij i režiju, pa snimio odličan film o mladom Amerikancu koji nakon mature odlazi na epsko putovanje po SAD-u i potom tragično završava život u divljini Aljaske.

Into Thin Air (Bez daha) je knjiga napisana dokumentaristički po istinitim i tragičnim događajima koji su se zbili 1996. godine i kojima je novinar Krakauer svjedočio na licu mjesta. Godinu dana prije američki magazin Outside ponudio mu je dakle mjesto u komercijalnom usponu na Mount Everest s ciljem da kritički promotri i napiše seriju tekstova o ljudima koji plaćaju ogromne iznose novca kako bi ih vrhunski vodiči odvukli na najviši vrh svijeta. Kako je već imao nekakvog planinarskog iskustva, a poduzeo je i nekoliko alpinističkih poduhvata u svojoj karijeri na području Patagonije i Aljaske, bio je logičan izbor uredništva za ovakav posao. Krakauer je prihvatio ponudu ali je tražio jednogodišnju odgodu kako bi se pripremio ne samo za boravak u baznom logoru, već i za uspon na vrh sa ostalim članovima ekspedicije. I tako, putovanje u Kathmandu (glavni grad Nepala), lokalne vožnje, pa trekking do sela ispod planine, upoznavanje s članovima ekspedicije, vodičima i klijentima, upoznavanje sherpa koji su radili kao pomoćnici na usponu proteklo je u ležernoj i pozitivno avanturističkoj atmosferi. Na putu se susreću i s konkurentskim tvrtkama koje vode svoje klijente, a i sa uobičajenim nekomercijalnim ekspedicijama iz raznih dijelova svijeta koje su se te godine uputile na vrh svijeta.

Krakaueru je sve djelovalo uglavnom ok dok se nisu popeli do baznog logora ekspedicije (mislim da se on nalazi na nekih 5000 metara nadorske visine) i kada je spoznao koliko su klijenti koji su platitli i po 70.000 dolara za ovo putovanje zapravo nepripremljeni za ono što ih čeka. Mnogi su došli u potpuno novim, tek kupljenim nerazgaženim planinarskim cipelama, Japanka nije znala montirati dereze (metalne šiljke koji se montiraju na cipele i koji su obavezni za kretanje po ledu), nisu bili spretni s korištenjam cepina, itd itd. Uglavnom, svašta, no s obzirom da je Rob Hall, vodič grupe, bio izvrstan i iskusan u svom poslu, pazio je da klijente postupno priprema za uspon, visinske pripreme su odrađene školski, usponi do logora 1 i 2 pa ponovno spuštanje u bazni logor kako bi se vidjelo kako tko diše i slično. I tako, dan po dan, ekpedicije su se jedna za drugom polagano kretale prema vrhu, a neiskustvo klijenata potpomognuto ne baš sjajnim vremenskim uvjetima na vrhu rezultiralo je katastrofalnim razvojem situacije na zadnjim etapama uspona. Kada bih vam napisao što se sve dogodilo, bilo bi kao da u krimiću odmah otkrijem tko je ubojica. Uglavnom, 16 ljudi je smrtno stradalo, za neke se čak ne zna niti na koji način, poginuli su čak i iskusni vođe ekspedicija, Sherpe , klijenti, neki od preživjelih završili su s teškim amputacijama ruku ili nogu i slično. Krakauer je igrom slučaja svjedočio jednoj od najtežih tragedija u povijesti uspona na Mount Everest, a knjiga je u kontekstu planinarstva, alpinizma, ekspedicionizma i sličnih poduhvata rekao bih poprilično edukativna i upozoravajuća. Usto, odlično je štivo, možda malo više za one koji se bave nekom od navedenih aktivnosti i lakše si mogu predočiti kontekst događanja…Za sve ostale, kao da gledate najbolju moguću epizodu Preživjeti divljinu u kojoj mnogi zapravo ne prežive.

Ekološki kontekst priče

Na Južnom sedlu, pred samim vrhom, nalazilo se tijekom ovih događaja oko tisuću praznih boca kisika koje su različiti penjači ovdje odbacili prilikom povratka s vrha. Po Mount Everestu razbacano je na tisuće komada različite opreme, užadi, plastike, šatora, vreća, rukavica i smrznutih ljudskih tijela. Bez obzira što od sredine devedesetih nepalska vlada skupo naplaćuje ekspedicijama uspon na vrh, entuzijasta penjača i dalje ne nedostaje. Sherpama se plaća svaka vraćena prazna boca kisika, no to za čišćenje planine vjerojatno nije dovoljno. Kako mi je neki dan rekao prijatelj alpinist, na svijetu postoji 14 osamtisućnjaka (vrhova iznad 8 tisuća metara visine), a 99,9 % penjača želi se popeti isključivo na Mount Everest. Takva je valjda ljudska narav…

Jučer sam bio u lovu na tuljane. U osam ujutro, umotan u bundu od karibua, ušao sam u kanu i otisnuo se u ledene vode Hudsonova zaljeva, zajedno s televizijskom ekipom i Eskimima koji su nas vodili. Do tri popodne sjedio sam prekriženih nogu na kuhinjskom podu na kojem je bio prostrt plastični pokrov i slušao Charlieja, svog domaćina, njegovu obitelj i nekoliko starijih članova plemena kako se oduševljeno kikoću dok su rasijecali tuljanovu lešinu, sirovo meso, salo i mozak našega tek ulovljenog plijena. Baka je ciknula od zadovoljstva kad je Charlie raskolio lubanju, otkrivajući tuljanov mozak i hitro zarila prste u ljigavu masu. Mali je poslušno zasjekao bubreg. Mama je velikodušno razrezala jednu očnu jabučicu (najbolji dio) i pokazala mi kako isisati unutrašnjost kao da se radi o velikom zrnu grožđa.

Ovako uglavnom piše jedan od najboljih američkih pisaca o hrani (kako ga je titulirao New York Times), pa ako i niste nabrijani na kuhinju ili hranu općenito, s ovim se štivom definitivno možete jako dobro zabaviti. Dodatna je dimenzija Bourdaina što se gotovo svaki njegov odlomak ili priča događa u drugoj zemlji ili čak kontinentu, tako da je zadovoljen i ovaj putopisni segment (koji je u zadnje vrijeme nekako opet jako popularan).

Već sam prije par godina napisao jedan tekst o njegovoj knjizi Kuharovo putovanje i tu sam se i tada ogradio od silne inflacije različitih kuharsko/kulinarskih show-ova, emisija, serijala ili sličnih pizdarija od kojih me hvataju grčevi, ali Borudaina ne promatram u tom (negativnom) kontekstu. On je za mene pisac, a to što je usput i vrhunski svjetski kuhar i poznavatelj kuhinje, samo je usputna vještina kroz koju on progovara o dosta različitim temama suvremenog načina života. Knjiga dakle ne sadrži niti jedan recept, iako se dosta detaljno opisuju mnoge food-connected  stvarčice. I nema koncepta – to su tekstovi koje je objavljivao tko zna gdje sve ne, sakupljeni na hrpu i uvezani u korice knjige. I to je to. Ne možete izgubiti nit, svaka je tema za sebe, iz svake dobijate uvid u stvari koje vjerojatno sami ne bi nikako mogli dokučiti, a ono što mi se jako jako sviđa, je iskrenost i otvorenost kojom Bourdain opisuje sve i svakoga. Mnogi kuhari ili javne osobe su doslovno popljuvane bez ustručavanja- nelicemjerno i otvoreno - on piše ono što misli, a Jamie Oliver i Woody Harrelson ako ga čitaju, imat će o čemu razmišljati.  Oliver mu je naime i inače trn u oku, a hollywoodska zvijezda Woody Harrelson tek od nedavno – otkada je postao ikona i zagovornik Raw Food pokreta u Sjedinjenim državama. Bourdain u Opakim zalogajima argumentirano opisuje svoje protivljenje jedenju sirove hrane; nevjerojatan mu je Harrelson koji npr. putujući Tajlandom ne želi uživati u tradicionalnoj vrhunskoj azijskoj kuhinji, nego provodi dane jedući sirovo povrće i voće! Ali Boudanin se ne sekira previše jer po njegovom – tko će normalan uopće slijediti Harrelsona u njegovim fix idejama? I da, kako je to duhovito opisao – vegetarijanci su naspram pripadnika Raw Food pokreta teški hedonisti!

Iako se FT i Economist vjerojatno na stotinama stranica mjesečno već godinama bave ekonomskim bumom Kine i njihovom gospodarskom strategijom, čak niti u tim analizama nećete pronaći ono što je u ovoj knjizi tako jednostavno i slikovito objašnjeno – ako nas Kinezi preplave, barem ćemo i mi na zapadu konačno dobiti prekrasnu i raznoliku kuhinju s tisućugodišnjom tradicijom. Knjigu je u Hrvatskoj objavila Fraktura 2011., a na hrvatski su prevedene još i Kitchen Confidential (Dosije kuhinja) i A Cook’s Tour (Kuharovo putovanje), meni obje odlične.

O američkoj takozvanoj popularnoj psihologiji nisam u hrvatskim medijima, a naročito na HRT-u ikada čuo ništa pozitivno ili barem neutralno intonirano. Naši poznati psihijatri, psiholozi, sociolozi ili pedagozi uvijek su se, kao da je to nekakav trend ili opći stav struke (ili struka), na popularnu psihologiju obrušavali kao da se radi o najvećem zlu koje se može materijalizirati u obliku knjige. Opravdano je, naravno, da struka kritizira amaterizam, nestručnost, autore koji iz komercijalnih razloga koriste ili iskorištavaju pojmove psihologije, no kao i kod medicine, u stvarnosti postoji ogromna praznina koju klasična znanost jednostavno ne pokriva pa se narod koristi alternativnim metodama; u medicini ljekovito bilje, bioenergija, minerali, akupunktura, ayurvedska znanost, a u psihologiji (ako izuzmemo golem udio koji pokrivaju svjetske religije i vjera općenito) ostaje na djelu popularna psihologija. Kako su si ljudi u nuždi skloni pokušati pomoći na razne načine, sasvim je normalno da posegnu i za kakvom literaturom samopomoći, rekli bismo, nekakvom prvom i vrlo jednostavnom koraku koji im može otvoriti nekakve nove mogućnosti, ukazati na ono što su eventualno previdjeli i ponuditi nekakve instant (ili klasik) korake koji ih mogu zaliječiti ili riješiti nekakav njihov problem – bračni brodolom, financijsku krizu, tinejdžera izvan kontrole ili debljinu.

No što nudi struka (ili bismo se mogli našaliti i reći – nepopularna psihologija)? Ako ćemo uzeti za primjer najprodavaniju knjigu u državi u posljednjih nekoliko godina, ne puno. Tkanje života Mirjane Krizmanić pročitao sam zapravo iznenađen kad sam nedavno slučajno na top ljestivici u emisiji Pola ure kulture skužio da je i nakon dvije godine od objavljivanja ta knjiga i dalje među prvih nekoliko po prodaji u domaćim knjižarama. I evo, pročitao sam je dakle kao fenomen i iz znatiželje da vidim što su tisuće ljudi doživjele kroz ovu knjižicu.

Kao prvo, ukratko ću reći da je autorica psihologinja s cjeloživotnim iskustvom u svojoj struci, s već objavljenim knjigama i mnogobrojnim radovima, s iskustvom rada sa stradalima nakon domovinskog rata i mnogim drugim iskustvima iz prakse, dakle, nema riječi o amaterizmu, prodavanju magle ili ičemu takvom. Knjiga je stvarno djelo struke. I to je to.

Od prve do zadnje teme, od osvrta na odnos s roditeljima, o braku, o ljubavi, prijateljstvu, dobrim i lošim iskustvima, itd, itd… Mirjana navodi sve moguće razne kombinacije koje su nam se ili nam se mogu dogoditi i stručno nas izvještava kako je to normalno i kako je to logično i kako svi imamo različita iskustva koja nas formiraju. Ona jednostavno, mogli bismo reći, motivira ljude da se na neki način pomire sa svojom situacijom, kakva god ona bila. To ide do te mjere da mi je osobno čak djelovala pesimistično kada u segmentu o braku ona ističe kako svoju partnericu ili partnera i njezine ili njegove navike (ako nam se eventualno ne sviđaju) vjerojatno nećemo nikada moći promijeniti koliko god ljubavi imali i koliko god truda uložili! Prijateljici ili prijatelju (po Tkanju) ne bi trebali ukazati na njihovo eventualno diskutabilno ponašanje, ružne navike ili slično, jer su ih oni i sami svjesni, ali zbog neke traume iz prošlosti, ne mogu to riješiti i prave se kao da je to normalno ponašanje. Stvarno totalno obrnuto od popularne psihologije. I stvarno ne znam čemu sve to. I sada tek ne znam čemu služe prijatelji )

Kada se osvrnem oko sebe, ovo je društvo ljudi koji su se pomirili sa svojim situacijama i koji, koliko ih god gazili, i dalje nisu spremni na radikalne ili revolucionarne poteze ili odluke (pomislite samo tko nam je na vlasti posljednjih dvadeset godina). Pa im još samo fali da im netko službeno i stručno priopći da je to ok što ništa ne poduzimaju. Možda je autorica svjesno izbjegla davanje nekakvih instant savjeta bojeći se neuspjeha svojih sljedbenika ili korisnika, no svatko koliko toliko normalan, svjestan je da se život sastoji od pokušaja i pogrešaka i da neće biti propast svijeta ako se neki od dobronamjernih (a ovdje bi se radilo i o stručnom) savjeta pokaže neuspješnim na osobnom primjeru.

Koristan je vjerojatno ovaj pristup ljudima koji su frustrirani vlastitim nemogućnostima, koji su na neki način spriječeni u poduzimanju različitih životnih koraka, pa ih Tkanje života lišava barem te spomenute frustracije. Možda je Krizmanić baš previše radila s različitim ratnim stradalnicima od kojih mnogi vjerojatno objektivno više nemaju snage za nove početke, pa im ovaj pristup mirenja sa situacijom također može biti koristan i na neki ih način smiriti. Ostali bi se, po mom mišljenju, trebali držati podalje od ovakove (nepopularne jel) psihologije…

Osim toga, čak i u Hrvatskoj postoje psihologinje (npr. Majda Rijavec i Dubravka Miljković) koje ne spadaju u beletristiku, a radovi su im puni praktičnih savjeta, koraka, poteza ili prijedloga kako rješavati stvari (a ne se miriti s njima). Znam baš dosta mladih obitelji kojima je njihova literatura odličan vodič za odgoj djece i rješavanje različitih eventualno iskrslih sukoba, koji si kroz ovakvu literaturu poboljšavaju komunikaciju na različitim nivoima i zapravo podižu kvalitetu života. Slični primjeri postoje i za pomoć u rješavanju financijskih problema, izlaženje na kraj s ovisnostima i slično. Ako vam mogu pomoći, zašto
ih ne iskoristiti! Na kraju još jedino ne mogu shvatiti otkud toliki interes za Tkanje života. Možda je fenomen sličan onom književnom uratku Nives Celzijus, al’ opet ne bih išao tako daleko. Vjerojatnije je da je iskusna psihologinja vješto pogodila mentalitet svojih sugrađana kojima je opasno bilo što nametati, mijenjati ustaljene i prihvaćene stavove i mišljenja i kojima odgovara da ih se uljuljka i umiri jer inače postanu jako jako razdražljivi ili možda uvrijeđeni. Do daljnjega dakle, prodaja će vjerojatno i dalje rasti…

Kako me roman Naš čovjek na terenu Roberta Perišića jako razveselio, nekako sam jedva dočekao njegovu novu knjigu – Uvod u smiješni ples, a radi se o autofabulama iliti osam autobiografskih priča iz različitih perioda njegovog života (i dakako rada).

Biografski dio kreće pričom Jedno mlado ljeto, ranim godinama/odrastanjem/  u rodnoj Dalmaciji i nekakvim polugalebarskim dogodovštinama, prvim ljubavima, jurnjavama na motoru i pubertetskim kontemplacijama. Prva priča osobno mi je nekako najmanje zanimljiva, vuče mi na Antu Tomića i već sto puta ispričane slične zgode ili situacije. No hajde, ne radi se o Tolstoju, tako da tih samo nekoliko stranica možete lako preletjeti okom.

Ostale priče su mi svaka bolja od prethodne! Evo da van se javin sa  par riči zanimljiva je epizoda o služenju vojnog roka, a Slike dolaska s mora sam već promatrao u kontekstu vlastite biografije i studiranja u drugom (velikom) gradu. Preko slike Otona Ivekovića „Dolazak Hrvata na more“ Perišić vrlo duhovito prevlači priču na „dolazak Hrvata s mora“ gdje ponovno kreće onaj biografski dio i Perišićev dolazak iz Dalmacije u Zagreb na studij sa svim elementima i elementarnim nepogodama koje takav transfer donosi sa sobom; podstanarskim životom, tulumima, koncertima…

Sve se taloži: svi kvartovi u kojima došljak provede određeno vrijeme kao podstanar, sve one sobe s vječito razbacanom posteljinom donesenom od kuće, jedan vječiti radio koji nosi sa sobom, iznureni telefonski adresar u džepu – sve su to mjesta rođenja jedne intime o kojoj nitko njegov ne zna ništa…Njegove veze, mjesta ljubavi, prekidi i pijanke…Nakon nekog vremena Zagreb postaje njegova tajna, javlja se neka vrsta urotništva i posvemašnje neprevodivosti na onaj stari jezik. Sve se to događa Dalmatincu u Zagrebu, iako se on pravi da se to ne događa, postajući tako paralelni čovjek.

Super mi je kada Perišić konstatira kako je u jednom periodu „tog“ njegovog života jedina stabilna točka bio Radio 101. Sve drugo se mijenjalo.

Georgia on my mind putopisna je priča sa književne konferencije Peace and tolerance koja je 1996. održana u Gruziji, a u putopisnom tonu su i Zombi u Tokyu i odlična reportaža sa festivala u Cannesu – Cannes, normalno. Ovdje se već u zanimljivom kontekstu pojavljuju i mnogi celebrity likovi poput Chloe Sevigny i Vincenta Galla, a Perišić se simpatično šali na vlastiti račun pretvarajući svoju figuru u vrlo smiješnog posjetitelja manifestacije koji se na ovom terenu ponaša upravo kao da je pao s Marsa.

Na kraju se bavi kafićem u priči Fatamorgana iz kafića, a to radi toliko stručno i „iz prve ruke“ da sam gotovo u početku rečenice stavio riječ „sociološki“. On je tu definitivno na svom terenu i zvuči mi uvjerljivo. Kako ja to mogu tako uvjerljivo tvrditi? Pa zato što sam isto tako proveo teške godine po kafićima; kada vidim da netko znalački opisuje taj fenomen i sve te ljude, jako sam zadovoljan viđenim. Da ne govorim da sam ga nekoliko puta ugledao upravo za šankom u knjizi višestruko spomenutog Limba. To je kao ono kad ljudi traže da se strukom bave ljudi od struke! Onaj tko to nije iskusio, neće ovdje ništa skontati…

Knjiga je izašla negdje polovicom 2011., a izdavač je Profil. Stvarno nije loša.

Uvjeren sam da bi Radakovićev Sjaj epohe kada bi ga uvrstili u školsku lektiru vjerojatno bio jedna od najčitanijih knjiga u hrvatskoj povijesti.  Ne radi se o tome da je to naše najbolje štivo, nego ima primjerenu dozu tema koje su na vrhu interesa tinejdžera svih profila, a knjiga bi možda postala i okidač koji bi mnoge nagnao da posegnu i za drugim domaćim autorima ili knjigom općenito (s obzirom da kao medij polako izumire – pogotovo među mlađom populacijom koja vrijeme krati suvremenijim oblicima intelektualnog uzdizanja).

Izdanje iz 2009. ukrašeno je prekrasnim fotografijama pice i guze koje služe kao onaj pištolj koji  kad se pojavi na početku predstave, pri kraju obavezno puca i nekoga ubija. Dakle, ova pica i guza su u knjizi dobro iskorištene, da ne kažem izjebane. Seks prodaje i privlači, a koga više nego one koji tek kreću ka seksualnoj dimenziji života!  Radaković možda malo pretjeruje u ovom segmentu pa je uz seks obavezno prisutno nekakvo govno, hemeroidi, crijeva, krv i ostale izlučevine, ali što je tu je.  Svi smo mi od krvi i mesa, a kod njega dakle dodatno i od hemeroida i govana.

Druga aktualna dimenzija knjige (i po meni najbolje napisana) je ona nogometno-navijačka. U poglavlju BBB s podnaslovom Dobrodošli u plavi pakao, napisan je komad teksta koji je kasnije (govorimo o ranim 90-tim godinama) iznjedrio istoimenu predstavu i  vjerojatno idejno nadahnuo navijačku himnu iz pera i gitara Pips Chips & Videoclipsa.  Rekao bih da je na istim korjenima stvoreno intelektualno uprizorenje knjiga/predstava i film Metastaze, koje da ne bi bilo zabune, nije napisao Radaković, ali u neku ruku kao da je (što god tko rekao). Ovaj komad teksta (Dobrodošli u plavi pakao) napisan žargonom ulice i navijača (Bože) osobno mi spada u najbolje rečenice hrvatske proze koje sam ikada pročitao. Baš sam se pošteno nasmijao, bez obzira kažem, što je komad već prerađen, viđen i djelomično iskorišten i u drugim medijima.

Treća zanimljivost je permanentna prisutnost rock glazbe i glazbenika u knjizi. Iako djeci Borivojevo nabrajanje rock ikona i koncerata koje je odgledao  može zvučati poput djedove priče uz vatru, ipak je lektira stvar koja bi trebala imati i svoju edukativnu funkciju pa ovo treba pročitati barem iz tih pobuda.

Kaže Jagna Pogačnik kako joj Sjaj epohe djeluje kao da je „napisan jučer i to navečer“ , a ne negdje početkom 90-tih (kada je prvi put objavljen). To je definitivno pohvalna činjenica za knjigu, a porazna za društvo u kojem živimo. Knjigu je (re)objavio Profil 2009..

Uobičajeniji je slučaj da pročitam knjigu pa netko nakon nekog vremena snimi film po njoj. Ovaj put pogledao sam indijsko-američki film The Namesake (kod nas je nečijom genijalnošću preveden kao Izgubljeni u New Yorku), pa sam nakon toga pročitao knjigu. Ali knjiga je napisana davno prije filma i poslužila je samo kao glavni motiv; nikako kao podloga za scenarij ili nešto slično.

Radnja filma počinje u Indiji; Ashoke Ganguli putuje vlakom  posjetiti svoga djeda i putem čita knjigu Nikolaja Gogolja i vodi zanimljiv razgovor sa slučajnim suputnikom Goshom. Vlak iskoči iz tračnica, Gosh pogine u nesreći, a Ashoke nakon oporavka odlazi živjeti u Ameriku. No razgovor iz vlaka i Gogolj obilježit će događaje u budućnosti. Ashoke se nakon nekoliko godina vraća u Indiju gdje se oženi, a zatim ponovno odlazi u New York. Ovdje fokus postupno prelazi na njegovog sina (Gogolia) i njegovu ljubavnu priču – kako ju ja doživljavam  – jasno obilježenu lošom karmom glavnog protagonista.

Režiserka Mira Nair snimila je i segment tj. jednu od priča u New York I Love You s odličnom  Natalie Portman i Irrfanom Khanom koji glumi Ashokea u Namesake (znao sam da mi je odnekud poznat). Opet je ispalo da mi je ženska režija dobro legla (a kažu da muškarci briju na  konobarice i medicinske sestre!).

Eto, nakon filma skužio sam dakle Gogolja na polici s knjigama i ekspresno pročitao propuštenu lektiru. Nije da mi je knjiga nešto sjela, al popravit ću nekim  aktualnijim domaćim uratkom. Trenutno sam na pola Sjaja epohe Borivoja Radakovića. Tko god shvati rock and roll preozbiljno, umire mlad – kaže Borivoj i uspješno me odmiče od indijsko-američko-ruskih motiva.

Od moje ovoljetne raznolike literature za plažu najveći užitak priuštio mi je najnoviji roman Paula Austera.  Već na naslovnici hrvatskoga izdanja stoji citat iz New York Times Book Review kako je Nevidljivo „najbolji Austerov roman do sada“, a kada tako nešto pročitam imam osjećaj da mi je netko uskratio faktor (ugodnog) iznenađenja. Ipak, bez obzira što sam unaprijed očekivao solidnu knjigu, nisam ni malo razočaran. Naprotiv, ovo je zapravo knjiga koju sam najbrže pročitao od posljednjih desetak ili više. A bilo je tu svega…

Kako sam više fan filma nego literature, Auster me privukao 90-tih kada se proslavio kao scenarist filmova Dim i Dim u lice. Tada sam pročitao Newyoršku trilogiju i to je za duži vremenski period bilo to. Nevidljivo je za mene ugodan povratak ovom književniku. Knjiga je, što bi se reklo, slojevita, intrigantna, kontroverzna, ima svega po malo – perverzija, incesta, kriminala, kulture i umjetnosti,  politike, teorija zavjere i nešto malo ljubavi. Napetija je od Millenium trilogije Stiega Larsona koju sam također prilično brzo pročitao, no kada bi se moralo birati moj je osobni pobjednik ipak Auster. Nevidljivo mi se sviđa jer je bez obzira na slojevitost i raznolikost radnje u osnovi jednostavan i lako čitljiv roman. Ne opterećuje i ne gnjavi s previše detalja i radnja se ne gubi u nepoznatim smjerovima. To je vjerojatno pozitivno dočekala i književna kritika, jer do sada nisam pročitao negativnu recenziju romana. Uglavnom, jako dobro.

Na plaži sam pročitao i kratku zbirku proze Woody Allena, Puka anarhija. Opet knjiga i autor vezani uz film.  Priče su praktički književni preslik ili eventualni mogući predložak Allenovih filmova. Brdo otkačenih hiperaktivnih likova, umjetnika, književnika i sl. često u kombinaciji s elementima fantastike (moj omiljeni lik levitira 20 centimetara od poda).  Problem je što sam odgledao većinu autorovih filmova pa su mi radnje vrlo bliske iako je teško reći predvidive.  Možda je predvidiva atmosfera i ambijent, reklo bi se – klasični Woody Allen.  Ali nije loše, tko još nije neka pročita.

Prošlogodišnji osobni broj 1 u kategoriji knjige mi je Jesper Juul i njegovo Vaše kompetentno dijete. Pročitao sam svojedobno nekoliko knjiga slične tematike, najdraže su mi bile domaće knjige Majde Rijavec i Dubravke Miljković koje su napisale desetke knjiga popularne i praktične psihologije, no neke osobe od povjerenja su me nagovorile na čitanje starog Jespera pa sam ga ubacio u inače zgusnut prošlogodišnji raspored i, što da kažem, nisam požalio umornih očiju.
Odgoj djece zadnje je što me ponukalo i zadnje što sam htio (nabrzinu) naučiti iz ovog štiva; ono što me uvijek oduševljavalo u knjigama koje u naslovu spominju odgoj djece je kada preslikam njihov znanstveni pogled na stvarne ljude iz svog okruženja i pokušam odgonetnuti gdje je dotični roditelj/odgajatelj pogriješio s ovom ili onom osobom. Osim toga, pogled u hrvatsku političku stvarnost i na političku scenu daje neoborive dokaze kako je kod mnogih naših političara obiteljski odgoj teško zakazao i promašio u cjelini svoju osnovnu zadaću.

Jesper je iz Danske. Ne znam jeli to razlog, no osobno sam uvijek razumijevao i simpatizirao asketsku i strogu filozofiju (a očito i pedagogiju) sjevernoeuropskih naroda. Jasper bez ustručavanja i bojazni tvrdi kako su sve dosadašnje metode odgoja djece i mladih zapravo totalno pogrešne (što i dokazuje bezbrojnim primjerima iz stvarnog života; od samoubojstava, ubojstava, nasilja po školama…), a same metode smatra pogrešnim načinom jer – što je metoda? Može li postojati univerzalna metoda za rješavanje kompleksnog problema odgoja nekog bića? Može li se ljude svrstati u nekoliko jednostavnih kategorija i primijenjivati jednu ili drugu metodu na svaku kategoriju? On vrlo inteligentno i znanstveno miče bilo kakovu potrebu za uobličavanjem metoda, stvaranjem formi i slično – mijenja pogled na odgoj do te mjere da gotovo vuče na anarhiju! On ne voli pojam dijete. On dijete smatra čovjekom od samog rođenja i vidi gomilu problema u tome što osobe ne smatramo kompetentnima i sposobnima dok ne dođu do umjetno određene granice od npr. 18 godina. Mnogi ne sazriju niti do 60-te, tako da ova Jesperova razmišljanja definitivno pomiču granice i ruše sve dosadašnje postavke „suvremene“ psihologije odgoja. Kao što sam napomenuo u uvodu, ne radi se ovdje o djeci. Radi se o ljudima. Tako da, knjigu bih preporučio svakome tko ju nije do sada pročitao – da mi je barem ranije došla u ruke. Al bolje ikad nego nikad…

Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima…(knjigu objavio Profil 2007. – u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!