Domaći časopis Meridijani gotovo je nevjerojatan projekt koji uz ogromnu količinu direktne (strani časopisi) i indirektne (ostali mediji, inernet posebno) konkurencije iz mjeseca u mjesec izlazi neokrznut i čini mi se sve bolji. Nevjerojatno je kako mjesečnik (točnije, časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja) na preko stotinu stranica sa brojnim originalnim fotografijama i ilustracijama, sa dodacima poput zemljopisnih karata, postera i plakata uspjeva opstati na tržištu, pronaći čitatelje (cijena je ne baš niskih 28 kuna) i izdavati uz sve to multimediju (komplet svih objavljenih brojeva u paketu CD-a), održavati aktivne internet stranice i slično.

National Geographic pak izdaje istoimeno Društvo sa sjedištem u Washingtonu, dok hrvatsko izdanje od prije dvije tri godine izlazi pod tvrtkom Sanoma magazines. Kada se pojavio na našem tržištu za njega su već svi znali, to je svjetski poznat časopis u karakterističnom žutom okviru u kojem se pojavljuje u brojnim zemljama svijeta, a isti logo koristi i njihov tv kanal. Ukratko govoreći, u marketinškom smislu National Geographic je  Godzila naspram bilo kojeg domaćeg izdanja sličnog tipa. Dio tekstova preuzima se iz originalnog Washingtonskog izdanja dok je dio (pohvalno) djelo domaćih novinara ili istraživača i fotografa. Papir na kojem se NG tiska je vrhunski, fotografije antologijske, prijelom tekstova i uređenje kao takvo – gotovo su savršeni. Enormna je ušteda kreirati formu na svjetskoj razini, a ponekim lokalnim tekstom privlačiti publiku specifične države u kojoj izlazi lokalno izdanje. Pa ipak…

Meridijani su naš, domaći proizvod koji je u potpunosti djelo domaćih autora. Glavni urednik stanoviti je doktor Dragutin Feletar, a u uredničkom vijeću spominje se dvadesetak profesora ili doktora zemljopisa, povijesti, biologije itd. Izbor tema blizak je domaćem terenu. U posljednjem je broju npr. (lipanj 2006.) glavna tema autocesta A1 koju sam kao promatrač hrvatske društveno-političke scene od 90-tih na ovamo uglavnom promatrao u političkom kontekstu, a ovo je valjda moj prvi uvid u autocestu kao takvu na jedan znanstveni, geografsko-povijesni način. Valjda je trebalo dvije, tri godine političkih prepucavanja da bi se konačno o cesti moglo govoriti upravo kao o cesti – ne kao o političkom projektu. Nadalje, svidjela mi se široka reportaža iz Smokvice, mjesta na Korčuli, čija je povijest neprekinuta valjda od prapovijesnog doba do danas. Fotografije koje prate reportažu su fenomenalne pa je ugođaj čitanja potpun. Široka je i reportaža o Orlandu i Dubrovačkim putevima slobode, a ugodno me iznenadio i vrlo aktualan komentar glavnog urednika o Venecuelanskoj nafti i plinu, te političkim novim tendencijama u Latinskoj Americi. Dakle, časopis se ponaša kao časopis, ne kao udžbenik, aktualan je, bez predrasuda i bilo kakovih kompleksa. Nisam pronašao niti jedan tekst kojem bih nešto zamjerio. Svakako da je dio materijala čista obrada informacija dobivenih putem interneta, no barem je 80% lista autohtono.

Nekako sam se umirio kad sam shvatio da klinci u školama imaju pristup ovakovoj literaturi (časopis je naime preporučen od  Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta) i da ako ništa drugo danas-sutra ne mogu reći na nisu imali alternativu silnim trash i žutim tiskovinama koje bombardiraju sa svih strana. Putovanja su važan korak prema spoznaji u vrlo širokom smislu. Poznati hrvatski mesija Goran Bare je npr. nakon kemijskog pokušaja iniciranja spoznaje na kraju ipak zapjevao Zajedno putovati, prirodi se diviti, rijeke, planine – hramovi netaknuti…. Meridijani govore o tome.

Svaka čast Dubravku Merliću što je prošlog petka u Kontraplanu ugostio sociologa Dražena Šimlešu. Ovaj mlađi sociolog, meni poznat po knjizi Snaga utopije – anarhističke ideje i akcije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, pravo je osvježenje na televiziji koja je potrebu za sociolozima redovito upražnjavala trojcem Šiber, Milardović i Lalić. Iako se Šimleša držao kao da mu je netko popio pola krvi netom pred emisiju, razvidan je generacijski i emotivni odmak dotičnog i spomenutog etabliranog trojca.

Emisija se ticala Hrvatske aplikacije i eventualnog ulaska u NATO pakt; kako to obično biva na hrvatskoj političkoj i medijskoj sceni: niti oni za, a ni oni protiv nisu u stanju iznijeti logične i smislene argumente za jedan ili drugi potez. Tako je drugi gost Mate Granić, zastupao apsolutno neargumentiran stav kako je to logičan slijed, kako ne možemo biti izdvojeni, kako su Amerikanci pomogli 90-tih i slično, dok se Šimleša branio kontraargumentima tj. spominjao je Austriju i Švicarsku koji su, eto, otoci izvan NATO-a, i kako će nas to puno koštati.

Nitko nije spomenuo apsurd ulaska u sigurnosnu zonu NATO-a koji je posljednjih godina pretrpio toliko terorističkih napada, koliko nije za cijelog hladnog rata. Iluzija o NATO-u koji će nas zaštititi je smiješna upravo puput teorije da će nas netko od naših "nesigurnih i nestabilnih" susjeda napasti. Bojim se da su trenutno zaokupljeni vlastitim problemima, a da mi možemo graditi budućnost i bez NATO-a. Ja ću i bez njega sigurno mirno spavati.