Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima…(knjigu objavio Profil 2007. – u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.

Domaći časopis Meridijani gotovo je nevjerojatan projekt koji uz ogromnu količinu direktne (strani časopisi) i indirektne (ostali mediji, inernet posebno) konkurencije iz mjeseca u mjesec izlazi neokrznut i čini mi se sve bolji. Nevjerojatno je kako mjesečnik (točnije, časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja) na preko stotinu stranica sa brojnim originalnim fotografijama i ilustracijama, sa dodacima poput zemljopisnih karata, postera i plakata uspjeva opstati na tržištu, pronaći čitatelje (cijena je ne baš niskih 28 kuna) i izdavati uz sve to multimediju (komplet svih objavljenih brojeva u paketu CD-a), održavati aktivne internet stranice i slično.

National Geographic pak izdaje istoimeno Društvo sa sjedištem u Washingtonu, dok hrvatsko izdanje od prije dvije tri godine izlazi pod tvrtkom Sanoma magazines. Kada se pojavio na našem tržištu za njega su već svi znali, to je svjetski poznat časopis u karakterističnom žutom okviru u kojem se pojavljuje u brojnim zemljama svijeta, a isti logo koristi i njihov tv kanal. Ukratko govoreći, u marketinškom smislu National Geographic je  Godzila naspram bilo kojeg domaćeg izdanja sličnog tipa. Dio tekstova preuzima se iz originalnog Washingtonskog izdanja dok je dio (pohvalno) djelo domaćih novinara ili istraživača i fotografa. Papir na kojem se NG tiska je vrhunski, fotografije antologijske, prijelom tekstova i uređenje kao takvo – gotovo su savršeni. Enormna je ušteda kreirati formu na svjetskoj razini, a ponekim lokalnim tekstom privlačiti publiku specifične države u kojoj izlazi lokalno izdanje. Pa ipak…

Meridijani su naš, domaći proizvod koji je u potpunosti djelo domaćih autora. Glavni urednik stanoviti je doktor Dragutin Feletar, a u uredničkom vijeću spominje se dvadesetak profesora ili doktora zemljopisa, povijesti, biologije itd. Izbor tema blizak je domaćem terenu. U posljednjem je broju npr. (lipanj 2006.) glavna tema autocesta A1 koju sam kao promatrač hrvatske društveno-političke scene od 90-tih na ovamo uglavnom promatrao u političkom kontekstu, a ovo je valjda moj prvi uvid u autocestu kao takvu na jedan znanstveni, geografsko-povijesni način. Valjda je trebalo dvije, tri godine političkih prepucavanja da bi se konačno o cesti moglo govoriti upravo kao o cesti – ne kao o političkom projektu. Nadalje, svidjela mi se široka reportaža iz Smokvice, mjesta na Korčuli, čija je povijest neprekinuta valjda od prapovijesnog doba do danas. Fotografije koje prate reportažu su fenomenalne pa je ugođaj čitanja potpun. Široka je i reportaža o Orlandu i Dubrovačkim putevima slobode, a ugodno me iznenadio i vrlo aktualan komentar glavnog urednika o Venecuelanskoj nafti i plinu, te političkim novim tendencijama u Latinskoj Americi. Dakle, časopis se ponaša kao časopis, ne kao udžbenik, aktualan je, bez predrasuda i bilo kakovih kompleksa. Nisam pronašao niti jedan tekst kojem bih nešto zamjerio. Svakako da je dio materijala čista obrada informacija dobivenih putem interneta, no barem je 80% lista autohtono.

Nekako sam se umirio kad sam shvatio da klinci u školama imaju pristup ovakovoj literaturi (časopis je naime preporučen od  Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta) i da ako ništa drugo danas-sutra ne mogu reći na nisu imali alternativu silnim trash i žutim tiskovinama koje bombardiraju sa svih strana. Putovanja su važan korak prema spoznaji u vrlo širokom smislu. Poznati hrvatski mesija Goran Bare je npr. nakon kemijskog pokušaja iniciranja spoznaje na kraju ipak zapjevao Zajedno putovati, prirodi se diviti, rijeke, planine – hramovi netaknuti…. Meridijani govore o tome.

Svaka čast Dubravku Merliću što je prošlog petka u Kontraplanu ugostio sociologa Dražena Šimlešu. Ovaj mlađi sociolog, meni poznat po knjizi Snaga utopije – anarhističke ideje i akcije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, pravo je osvježenje na televiziji koja je potrebu za sociolozima redovito upražnjavala trojcem Šiber, Milardović i Lalić. Iako se Šimleša držao kao da mu je netko popio pola krvi netom pred emisiju, razvidan je generacijski i emotivni odmak dotičnog i spomenutog etabliranog trojca.

Emisija se ticala Hrvatske aplikacije i eventualnog ulaska u NATO pakt; kako to obično biva na hrvatskoj političkoj i medijskoj sceni: niti oni za, a ni oni protiv nisu u stanju iznijeti logične i smislene argumente za jedan ili drugi potez. Tako je drugi gost Mate Granić, zastupao apsolutno neargumentiran stav kako je to logičan slijed, kako ne možemo biti izdvojeni, kako su Amerikanci pomogli 90-tih i slično, dok se Šimleša branio kontraargumentima tj. spominjao je Austriju i Švicarsku koji su, eto, otoci izvan NATO-a, i kako će nas to puno koštati.

Nitko nije spomenuo apsurd ulaska u sigurnosnu zonu NATO-a koji je posljednjih godina pretrpio toliko terorističkih napada, koliko nije za cijelog hladnog rata. Iluzija o NATO-u koji će nas zaštititi je smiješna upravo puput teorije da će nas netko od naših "nesigurnih i nestabilnih" susjeda napasti. Bojim se da su trenutno zaokupljeni vlastitim problemima, a da mi možemo graditi budućnost i bez NATO-a. Ja ću i bez njega sigurno mirno spavati.