Robert Perišić: Područje bez signala

PERIšić_finalKnjiževna kritičarka Jagna Pogačnik s velikim je ushitom u Jutarnjem listu prenijela dojmove o novom romanu Roberta Perišića. Nekako paralelno u jednoj od kulturnih emisija kulturnog Dražena Ilinčića, njegov gost književnik i prevoditelj Borivoj Radaković spomenuo je Perišića kao jednog od naših rijetkih pisaca koji imaju  iskustava s pisanjem pod utjecajem raznoraznih opijata (tema emisije je bila vezana uz umjetnost i drogiranje) pa me i to dodatno motiviralo da pomnije iščitam što nam Perišić ovoga puta ima za reći i mogu li možda prepoznati dionice koju su eventualno napisane pod utjecajem kakve zabranjene supstance. Držeći ipak nekakvu rezervu glede osjećaja gospođe Pogačnik, uzeo sam novoobjavljenu (svibanj 2015.) knjigu i pročitao ju u dva dana, skoro pa u dva daha.

Prethodni Robertov roman, Naš čovjek na terenu, prilično me razonodio (nekoliko postova niže), i nije mi dakle bio problem prihvatiti Jagnin izazov – mogu vam reći da je novi roman stvarno pun pogodak.

Iako se opirem temema koje se i u natruhama vuku po području regiona i makar i kroz fleš dotiču rata i poraća, Perišić s njima radi svojevrsni salto mortale i prekobacuje vremena, žanrove, dinamiku i stil s jednog prostor/vremna na drugo, stvarajući definitivno jedan novi, posttranzicijski (kradem Jagnu) koncept, koji odlično funkcionira čitatelju ako je barem povremeno prelistavao kakve dnevne novine u zadnjih dvadeset pet godina.

Radnja prati dvojicu prijatelja,  koji dolaze u ratom i poraćem poharano (nekoć industrijsko) mjesto i kroz ludi poduzetnički poduhvat pokreću proizvodnju turbina u godinama zapuštenoj tvornici. Obnova postupno počinje obuhvaćati i ljudske sudbine, zapušteni i zaboravljeni inženjeri strojarstva i elektrotehnike vraćaju se u svoje slavne dane evocirajući povratkom u tvorničke hale i svoje predratne već pomalo zaboravljene životne priče. Situacije se dinamički razvrću što vremenski što interkontinentalno, kroz nekoliko država prateći privatnu ili sudbinu tvrtke koje je u potrazi za svojim naručiteljem u neimenovanoj turbulentnoj zemlji trećeg svijeta. Svrgavanje režima, revolucija, bijeg, međunarodni šverc oružjem, lokalna mafija, droga i mnogo toga drugoga uz puno previše alkohola i nešto nasilja (pa i poneki rezervirani seks), ugodno će vam upotpuniti vaš planirani godišnji odmor na nekom ručniku ili ležaljci na kakvoj jadranskoj plaži. Naravno, sve je popraćeno i decentnom dozom Perišićevog humora koji se kreće na razini od Ante Tomića, visokointeligentnih pošalica uz lajnu bijeloga pa do klasičnog bosanskog vica. Geg, parodija, akcija i drama, sve u jednom dobro začinjenom loncu koji bi ovoga puta mogao dobro proći i kod nešto šireg čitateljstva. Toplo preporučujem za ovo nadasve toplo ljeto, a neka vam je dodatni izazov prepoznati dionice koje je Perišić napisao pod utjecajem nedozvoljenih supstanci, jer, kako kažu upućeniji od mene, razvidno je da je to u pitanju…

Jedina stvar u ovoj državi koja bi trebala ostati tajnom – Tajna služba – postaje ovih dana javna – sve ostalo što plaćamo iz proračuna i dalje je u međuvremenu obavijeno velom tajne

tajna službaČak i oni rijetki potezi ove vlasti koji se na prvi pogled učine logičnim i smislenim, već nakon nekoliko sekunda razmišljanja postaju smiješni i deprimirajući. Tako mi je i jučerašnje „približavanje javnosti“ Sigurnosno obavještajne agencije (SOA-e) u prvi tren djelovalo kao često spominjani „demokratski iskorak“, dok se nisam pribrao i shvatio da je to valjda jedina služba gdje nema prevelikog prostora za kakve demokratske iskorake niti preveliku (a tako popularnu) transparentnost. Dok ne znamo koliko se plaća koje su veće od premijerovih isplaćuje iz državnog proračuna, koliko Agencija imamo i koliko nas koštaju, koliko je ljudi zaista zaposleno u HGK, koliko nas koštaju Vatikanski ugovori i zašto nitko ne smanjuje broj od preko petsto jedinica lokalne uprave, nekako mi je SOA zadnja na pameti za koju bi htio znati koliko je zaposlila žena, koliko djelatnika s visokom stručnom spremom i za koliko im se od prošle godine smanjio proračun (a što smo sve uredno čuli u jučerašnjem Dnevniku).

Kako se javnost vrlo često oblikuje po nečijoj želji i potrebi tako je i u ovo predizborno vrijeme ova tema vrlo vjerojatno u službi nametanja teme za sljedeće predsjedničke pa i eventualne parlamentarne izbore. A ovaj puta nametnuta tema je hrvatska vojska, ratno zrakoplovstvo i najnovije – rad SOA-e. Tko je samo bacio oko na naslovnice domaćih novina zadnjih nekoliko dana, znat će o čemu pričam! Ne znam odgovara li nabrojano više aktualnom Josipoviću ili izazivačici Grabar-Kitarović (tj. Karamarku), no jedno je sigurno – ništa od navedenog nema niti pola posto utjecaja na svakodnevni život običnog građanina ove zemlje. O gospodarstvu, kojim bi se trebali baviti „gospodari“ ove zemlje, oni nemaju niti najmanjeg pojma, pa je skretanje fokusa s najbitnije teme aktualnog trenutka, jedino čime se mogu baviti.

Interesantno je i današnje pozivanje Ministarstva socijalne skrbi na opraštanje dugova najsiromašnijim hrvatskim građanima koje su stvorili prema telekom kompanijama, a koji se broji u milijunima kuna. Ovaj odnos države prema socijalno ugroženima je gotovo preslikano mafijaški – prvo te uništim i osiromašim, a onda kada si na dnu, ja ti nudim pomoć. Uostalom, otkud nekome pravo da proglasi jedan dio građana siromašnim i da im plaća neplaćene račune za telefon? Dakle, ne radi se o gladnim ljudima – ljudi su telefonirali, ne mogu to platiti i sada im pomažeš. Mogli bi tako pomoći i onima koji ne mogu otplatiti automobil ili pomoći npr. onima što im je ostalo neplaćeno nekoliko rata od skijanja u Francuskoj. Takve mjere teško je ne prozvati politikantskim ili populističkim.

Prije par tjedana HSU je predložio smanjivanje TV pretplate za umirovljenike (koji su kao siromašni). Što tada sa bogatim umirovljenicima? Tko će odrediti koji su to siromašni umirovljenici? Imamo naime jako jako bogatih i prebogatih (čak i mladih) umirovljenika s mirovinama opet vjerojatno većima nego što će imati premijer kada jednoga dana ode u mirovinu. Dakle, glupo, gluplje i beskrajno glupo. Već u startu je preglupo praviti takve formalne papirnate socijalne podjele u društvu i proglašavati čitavu jednu društvenu skupinu siromašnom, a opet bez nekakvih mjerljivih pokazatelja već onako, po općeprihvaćenom javnom mišljenju. HRT se pretvara u gigantsku medijsku hobotnicu koja guta milijarde proračunskih i novca hrvatskih građana, a onda će (opet) ta ista država koja je utovila gigantski HRT, „siromašnim“ građanima opraštati TV pretplatu. Blago rečeno bolesno.

I tako, pretpostavljam da ćemo se sljedećih tjedana naslušati i nagledati gomile „tajnih“ podataka o supertajnim službama, a bit će i pikanterija iz hrvatskog ratnog zrakoplovstva, hrvatske vojske i sličnih tema koje najviše zanimaju one koji ne mogu platiti 80 kuna TV pretplate.

Žurnalisti su super sajt, ali Denis Kuljiš u svakom smislu podcjenjuje Mirelu Holy

mirela_holyNajnoviji novinarski iskorak na domicilnoj web sceni stranica je Romana Bolkovića i Denisa KuljišaŽurnalisti. Od nedavno tamo objavljuju svoje (i inače) vrhunske tekstove,  a uvodno su stranicu predstavili ovim dvjema rečenicama: Ono što je hrvatskom društvu i na hrvatskoj političkoj sceni potrebno u ovome času jest jasna liberalna pozicija te zalaganje za uvođenje kapitalizma i radikalnu socijalnu reformu u svim sferama. Upravo taj smjer razmišljanja zastupat ćemo na platformi “Žurnalisti”.

Kako su mi ekonomske teme vrlo bliske slijedom moga školovanja i rada, apsolutno mi se sviđa što su se vrhunski hrvatski novinari odlučili pisati o trenutno najvažnijoj temi koja opterećuje hrvatsko društvo. Kako se kod nas problemi često počinju rješavati tek kada dobiju primjeren medijski tretman, mislim da je jako dobro da najpoznatija novinarska imena ukažu na ono što teško uviđaju bauljajući hrvatski političari, članovi vlade i sam premijer; što zbog svoga neznanja, što zbog lijenosti, inercije, nedostatka vizije…Dakle, bez snažne ekonomije nema ni snažne kulture, tolerancije, zaštite prava, društva znanja, izvrsnosti i ostalih često spominjanih općih mjesta kojima se domaći političar razbacuje bez ikakve materijalne podloge.

Nekako u tom kontekstu Kuljiš je prije nekoliko dana objavio na Žurnalistima tekst „Zašto je Mirela Holy opasna politička pojava“.  Kuljiš tu napada Mirelinu poziciju s početka mandata kao ministrice zaštite okoliša kada je ona svojim intervencijama zapravo zaustavila dva moguća ključna investicijska projekta u državi, a to su izgradnja hidrocentrale Ombla i termoelektrane Plomin 2. , a koji su (što je vjerojatno potpuno točno) bile jedine mogućnosti da se na početku mandata odmah krene u nekakve velike projekte. Čačić je tu odmah doživio medijski linč, a Mirela postaje medijska zvijezda nošena na valu masovne podrške svih mogućih nevladinih (zelenih) udruga i kod nas uvijek prisutnog bijesa lokalne zajednice kada se god krene u izgradnju bilo čega u blizini njihovih dvorišta.

Kuljiš nastavlja s Mirelinom politikom nakon osnivanja ORAH-a i svaki potez promatra kao prijetnju bilo kakvom suvislom budućem ekonomskom razvoju, investicijskim pothvatima i mogućim investicijskim zahvatima. On promatra ekološki predznak kao općenitu prijetnju razvoju, kao da kod nas politički predznak stranaka ikada ima ikakve veze s onime što one u stvarnosti rade kada se dočepaju bilo kakve izvršne vlasti! No ok, čovjek me potaknuo na svojevrsno razmišljanje i odgovor, pa i eventualnu raspravu, što je opet pozitivno u posvemašnjem mrtvilu na prostoru ekonomskih tema.

Pažljivo sam pratio svaki intervju Mirele Holy zadnjih godinu dana, a posebno segmente vezane uz gospodarstvo. Nisam čuo niti jednu nelogičnost ili košenje njezinih stavova s osnovnim postavkama tržišne ekonomije ili (ako žele žurnalisti) kapitalizma. Naravno da zbog općenite histerije biračkoga tijela uzrokovanog upravo ovom talibanskom revolucijom na HRT-u koju Kuljiš spomnje, niti jedan političar ne smije pred biračima spomenuti da se zalaže za kapitalizam jer to kod nas ima predznak gotovo spominjanja samog fašizma.

Mirelina ekonomska teorija je zdrava – znači, veliki investitor nema prednost pred malim investitorom, svi imaju identične uvjete na tržištu (nema posebnih uvjeta za IKEA-u, BMW, Airbus, arapskog investitora, ruskog naftnog diva ili hrvatskog obrtnika iz Špičkovine).  Općenito, kad smo već kod investitora,  smatram da je traženje kojekavih velikih investitora u Hrvatsku najveća glupost koju nitko ne prepoznaje već desetljećima. Kada stvorimo isplativo ekonomsko okruženje, poslovi će krenuti sami od sebe, bez pomoći zločinačke organizacije HGK, bez poslovne diplomacije ili pomoći hrvatskih iseljenika s Novog Zelanda. Dok se posao ne isplati malim hrvatskim poduzetnicima, neće ni velikima iz koje god države dolazili. Tko zna išta o ekonomiji, zna da kapital nikad nije problem – o njemu se razmišlja kada je sve drugo već osmišljeno i izračunato i do njega je tada vrlo lako doći.

Znači, zaključno bih dodao da Mirela Holy i njezin ORAH mogu samo doprinijeti kvaliteti političke i ekonomske svijesti (s natruhom ekološkog promišljanja u gospodarstvu) i razbiti bipolarnu učmalost hrvatske političke scene. Također, i ona je kao političarka „work in progress“, pa vjerujem da će njezini daljnji potezi biti ipak nešto promišljeniji, a manje nošeni stihijom, no za to joj treba nešto medijske podrške i poticaja, ne naravno previše – da se ne pokvari. Uostalom, koliko političara njezine dobi uopće išta suvislo izražava i konstruira u ovoj državi? Uglavnom slušaju svatko svog velikog vođu i poslušno dižu rukice.

Ukidanje HGK iz kuta običnog gledatelja

kvalitetaVeć je počelo uobičajeno hrvatsko „spuštanje lopte na zemlju“ i relativiziranje šokantnih informacija o načinu poslovanja HGK kojima smo svjedočili posljednjih dana. Neke face s gospodarske (i političke) scene brane potrebu postojanja ove institucije, evo baš nedavno Vladimir Ferdelji govori za HRT kako neznalice govore o tome da HGK treba ukinuti, a on „znalac“ jel, navodi (kako je rekao ) „čitav niz“ korisnih aktivnosti kojima ta institucija zadužuje hrvatsko gospodarstvo. Od njegovog „čitavog niza“ nije se ni sam uspio sjetiti suvisle dvije – ono uobičajeno predstavljanje hrvatskog gospodarstva u svijetu (što god to konkretno značilo i kojeg to hrvatskog gospodarstva pitam se) i nekakva edukacija poduzetnika o neznamtijačemu. Uglavnom, blago rečeno, mlaćenje prazne slame.

A za ukidanje HGK, definitivno postoji poduži „čitav niz“ argumenata:

Kao prvo, naknada iz koje se HGK financira klasičan je primjer parafiskalnog nameta za koje se svi koji dolaze/dođu na vlast kunu kako ih treba ukinuti i srezati. U Hrvatskoj postoji bezbroj takvih nameta koji ne postoje u normalnim i razvijenim tržišnim ekonomijama i definitivno su jedan od razloga zbog kojega investitori zaobilaze ovu zemlju u širokom luku. Oni koji pričaju da HGK treba opstati, ali treba ukinuti obveznu naknadu tek mlate praznu slamu – ništa takvog tipa ne može funkcionirati bez novaca. Znači, nema naknade, nema funkcioniranja. Samo bi falilo da se netko sjeti da ju financiramo iz proračuna.

Druga stvar; pokazalo se u 23 godine funkcioniranja samostalne hrvatske države da je svaka institucija vezana uz državu, enormno podložna korupciji, pljački, političkom utjecaju i sličnim negativnim pojavama. Jedina hrvatska banka (HPB) dodjeljivala je kredite po babi i stričevima, a njezin predsjednik uprave Protega upravo čeka suđenje. Fond za zaštitu okoliša opljačkao je građane za rekordnih (više dakle od Vidoševića i Sanadera) 180 milijuna kuna putem naplate otkupa plastičnih boca (Vinko Mladineo se zove elegantni starčić koji je sve organizirao). Da ne spominjemo Hrvatske autoceste, Hrvatsku turističku zajednicu, Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski nogometni savez, mnoge „ugledne“ fakultete, ministarstva itd. Dakle, ako želimo malu i efikasnu državu, broj institucija, agencija, komora i sličnih skupih igračaka treba srezati na nulu. Svaka bakica na ulici reći će u kameru da misli da nam treba ovo ili ono, ali da ju pitaš da to plati iz svog novčanika, promijenit će priču u sekundi.

Treće, vlada (a to je posebno vidljivo posljednjih dana) gubi vrijeme i energiju na rješavanje „obiteljskih problema“ ovakvih institucija.  Umjesto da se ministar Vrdoljak bavi investicijama, on se bavi skupštinom i postavljanjem v.d.-a nekakve institucija koja je (sad je to i službeno) posljednjih godina samo pljačkala i izvlačila milijune kuna već osiromašenih hrvatskih poduzetnika. Sad je njegova pomoćnica morala ostaviti svoje radno mjesto u ministarstvu da bi pravila reda u HGK. Bolesno.

Četvrto; birokracija. Ova institucija tražila je izglasavanje zakona u parlamentu (Zakon o HGK), njezino funkcioniranje netko treba nadgledati kontrolirati, svaki član popunjava obrazac, plaća članarinu, netko i to nadgleda i kontrolira, vode se knjige, računi, izvještaji, održavaju sjednice itd itd. Znam da mnogima izgleda čudno što ovo uopće navodim ali pretpostavljam da je to zato što smo se mi na birokraciju već navikli i što nam je to normalno. Pitaj američkog investitora koji je došao u Hrvatsku što misli o popunjavanju svih mogućih obrazaca, pristupnica i plaćanju različitih članarina pod obavezno ako želi poslovati u RH. Moj prijatelj je npr. bankrotirao u posljednjem poslu jer nije platio naknadu za spomeničku rentu. Koja je to pička materina uopće? Ja bi svakoga tko tvrdi da nam sve te naknade i institucije trebaju natjerao u privatne poduzetnike, pa neka se u praksi uvjere kako je to ugodno svaki mjesec plaćati različite pizdarije za financiranje nekakvih jebivjetara poput Vinka Mladinea, Nadana Vidoševića i sličnih.

Ja bih rekao da je i ova afera popriličan dokaz da je ova država najveća opasnost sama sebi. Kakav crni kapitalizam ili (popularni) neoliberalizam. Neoliberalizam bi nama došao kao antibiotik širokog spektra djelovanja na sve negativne društvene  pojave. Nema teorije da nekakav kapitalistički gigant koliko god velik i moćan bio u ovoj državi napravi veću štetu nego što to rade institucije ove države. On ne može toliko opljačkati radnike koliko ih može sjebati ova država, on ne može toliko potkupiti, potplatiti, prevariti, zatajiti ili sjebati ovaj sistem, koliko to mogu legalne i od strane ove države kreirane institucije. I sve imaju u imenu pridjev „Hrvatska“. Hrvatske auto ceste, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska radio televizija, Hrvatski olimpijski odbor, HBK, HPB, …Nedajbože da nešto kažeš protiv koje – odmah si protiv Hrvatske.

Zdravo trčanje vs. bolesni nogomet

Stublic_561538S1Nogomet je zadnjih nekoliko godina postao dio informativnog programa zbog kojega sve više ljudi ne želi gledati vijesti ili čitati novine. U kontekstu nogometa više se gotovo i ne govori o sportu već isključivo o mutnim poslovima, kriminalu, nasilju – vijesti se pojavljuju u crnoj kronici, prate se događanja sa suđenja podmićenim nogometnim sucima, raspravlja o korupciji, sumnjivim financiranjima, još sumnjivijim transferima i slično. Ništa novo, a blago rečeno, boleščina…O imenima aktera navedenih zbivanja nema potrebe; popraćeni su imenom i prezimenom gotovo u svim dnevnim novinama – praktički na dnevnoj bazi.

Obradovao me stoga osvrt Romana Bolkovića objavljen na Index-u prije mjesec i pol s naslovom: Nosite se u krasan kurac, i vi i Plavi vulkan. Zdrav je to i jednostavno primjenjiv sažetak misaonog paketa kojega bih preporučio svakom normalnom čitatelju koji želi promišljati o domaćoj nogometnoj sceni.

Ono što sam zapravo ovdje htio natuknuti je nevjerojatna potreba predstavljanja nogometa kao PRVOG, vodećeg, osnovnog, nacionalnog i neupitnog nositelja hrvatskog sporta iako on to više definitivno nije. Nije po fizičkoj prisutnosti navijača na utakmicama, nije po uspjehu klubova (trenutnu dobru vibru NK Rijeke navest ću ovdje kao izuzetak), nije po odgoju mladih generacija u sportskom duhu,  nije po ikakvom drugom relevantnom kriteriju. Također, kada bismo uzeli u obzir i dalje ogromnu količinu novca koja se iz raznih državnih, županijskih i gradskih proračuna prelijeva u džepove kojekakvih mutnih nacionalnih nk-ova, situacija bi izgledala još jadnije. Uzmimo samo aktualni primjer pojave američkih poduzetnika koji su nedavno pokušali kupiti NK Hajduk, a zatim i NK Osijek i koji su tako hladno odbijeni s tako tipičnom hrvatskom pričom u kojoj nama ponovno ne treba nekakav strani investitor već će grad nogometne dugove platiti sam kreditom koji će dugo godina vraćati njegovi sve siromašniji i sve zaduženiji stanovnici. Jadno, jadno i žalosno.

A zašto trčanje?

Zato što gomila često ne vidi alternativu pa sa svojim „nacionalnim“ sportom dijeli i dobro i zlo. A za tim stvarno nema potrebe. Zlo bi trebalo ostaviti onima koji su ga generirali i kreirali, a alternativa u ovom (zdravom, rekao bi Srećko Horvat) društvu itekako postoji i meni posljednjih godina izgleda jako dobro. Za ovaj tekst izabrao sam primjer trčanja.

Posljednjih nekoliko godina naime kod nas trčanje doživljava pravu renesansu. Otvaraju se trkačke škole, povećava se broj raznih lokalnih manifestacija, utrka raznog tipa, polumaratona, brdskih orjentacijskih i sličnih, a sve više ljudi aktivno se uključuje u ove dobrodošle trendove. Prošli mjesec održan je Večernjakov zagrebački maraton s opet rekordnim brojem sudionika! Sport je to u kojem sudjeluje tisuće ljudi, ne kao promatrači, već kao aktivni sudionici. Za sport ti ne treba bogati tata već jedino nekakve patike i dobra volja, tako da smo u startu izbjegli potrebu za raznim managerskim ugovorima, financiranjima iz gradskih proračuna i trošenjem milijardi kuna za gradnju nekakvih megalomanskih stadiona.

Također, tko prati scenu, mogao je primijetiti da u hrvatskoj već godinama postoji treking-liga koja ne samo da se nije ispuhala, nego otvara nove prostore, izašla je čak iz okvira države (prva natjecanja održana ove godine u susjednim zemljama) i privlači sve više i više sudionika na svojim specifičnim trkama. Stvorili su od nule superposjećene manifestacije kao Pašman škraping, Mosor grebening, najnovijih 100 milja Istre i slične. Bez proračunskih milijardi. Bez sumnjivih lica. Bez potrebe da budu „nacionalni“. Bez sudaca kojima plaćaš za pošteno suđenje. Ljudi trče.

Ako pogledate stranicu trcanje.hr na kalendaru je samo danas 09.11.2013. na rasporedu čak 6 različitih utrka: Vinodol trek, Zagrebački noćni cener, Memorijalna utrka Draganić, Otvoreno prvenstvo Jaske u duatlonu, Jesenska cross liga Gović i Kros liga Godišnja doba na Čevu. I svi su pozvani! Znači, nije nužno biti član (elitnog) kluba, biti u top formi, imati managera niti išta slično. Dođi, trči, nadiši se zraka, potroši višak kalorija, izbaci stres, upoznaj nekoga, upoznaj prostor, nauči se orjentirati i zaboravi na bolesnike koje nam mediji i dalje bez ikakvog razloga svakodnevno serviraju. Mislim da je takav pristup ipak nešto zdraviji!

Prošle nedjelje u New Yorku je održan tradicionalni gradski maraton sa 50 000 sudionika. Znači, to nije 50 000 ljudi na stadionu koji gledaju 22 sudionika kako trče po terenu. To je 50 000 ljudi koji sami trče i aktivno sudjeluju u natjecanju! Sudjelovalo je 22 hrvatska predstavnika, naša Lisa Stublić bila je odlična 12 u ženskoj konkurenciji. Utrku je (bez potrebe za stadionom) s gradskih ulica pratilo preko 2 milijuna ljudi. Stvarno jedan vrhunski događaj pun pozitivne energije!

I za kraj, umjesto osobnog zaključka, prenijet ću još jednom već spomenutu misao kreativnijeg kolege kojeg spomenuh u uvodu: Nosite se u krasan kurac, i vi i Plavi vulkan!

ZAGREB MARATON – FILM

86 godišnjakinja na New York Maratonu

 

7. VUKOVAR FILM FESTIVAL

Filip Šovagović: Visoka modna napetost

film_plakatSinoć me ponovno oduševila vukovarska projekcija. Ovaj put domaći film Filipa Šovagovića Visoka modna napetost. Nekako je mlako primljen po novinama, svi se nekako pozivaju na Šovagovićev prvi film Pušća Bistra koji kao nije dobro prošao kod publike (ni kritike rekao bih), ali bez obzira na to što mi ni Pušća Bistra nije loš, ovo je nešto potpuno drugačije – nekakva poprilična promjena u pristupu i nešto što do sada nismo mogli vidjeti od domaćeg autora.

Naravno, segmente možemo pronaći u kojekavim hrvatskim filmovima snimljenim zadnjih par godina, ali nigdje ovako potpuno redizajniran koncept igranog filma, nigdje takve montaže, kadrova i stila u jednom jedinom cjelovečernjem igranom filmu.

FashionTensionN2Film je snimljen na otoku – sudeći po mnogobrojnim kvalitetnim, raznolikim kadrovima sunca, mora i neba, pretpostavljam da se ekipa na terenu zadržala jako dugo vremena. Općenito sam zapravo stekao dojam da film nije sklepan nabrzinu, nego da je autor uzeo vremena koliko treba i radio baš onako, otočki polako – kadar po kadar. Hrpa je tu predivnih kadrova otvorenog mora, punog mjeseca, otočke vegetacije, svjetionika, kamena krša i sela. Prijelazi sa crno bijele na fotografiju u boji su također vrhunski pogođeni.

Posebna je dimenzija filma glazba koju je za film napravio sam Filip Šovagović. Dalmatian junkie meets Ry Cooder! Ili čak možda Neil Young iz Jarmuschevog Dead Man-a. Nešto na tom tragu iako nikako kopija – baš ono, posebno i jako dobro uklopljeno u priču – usporavajuće, a nedosadno.

Kad već spomenuh junkiea, jedan od likova znao je dosadno zabrijati svojim napušavanjem i glumljenjem nekakvog otočkog Bareta, no (kako mi je prijatelj sugerirao nakon projekcije), radi se vjerojatno o tome da je Šovagović  ponekim djelomično pretjeranim scenama zapravo stvorio svojevrstan filter publike – jer, racionalno govoreći, ovaj film ipak nije napravljen za (pre)široke mase. Ovo je nekakva kategorija filmova koje (u svjetskim okvirima) možemo vidjeti na Sundanceu ili sličnim festivalima, a onda je valjda i logično da neće pobjediti u Puli.

Ja sam jako zadovoljan i toplo ga preporučujem svim ljubiteljima mode, stila, indie rocka, bluesa, sunca, kanabisa, lokalne filozofije, gegova i neočekivanih obrata. Visoka modna napetost/Tension/Pritisak, kako stoji na špici , zadovoljit će sve vaše intelektualne potrebe koje se mogu pojaviti tijekom jedne nasumične večeri.

Iskrene čestitke autoru i suradnicima!

9/10
skaricicGlumačka ekipa odradila svjetski; u glavnoj ulozi Goran Navojec, zanimljiv Miran Kurspahić i odlična Marija Škaričić,

Zagrijavanje na 7. Vukovar Film Festivalu

Susanne Bier: Sve što trebaš je ljubav

Love-Is-All-You-Need-MovieNekad sam obožavao filmove Davida Lyncha koji su vrlo često ekstremni,  zahtjevni, pomaknuti, paranormalni ili barem socijalno i društveno bolesni. Onda je Lynch jednoga dana sam objasnio, a što se meni  mladom jako svidjelo, da je svakodnevica ionako dosadna, jednolika i predvidiva, pa zašto bi on onda još proizvodio i filmove koji su recimo to tako, „normalni“, predvidivi i dosadni?

Od tzv „normalnih“ filmova tj. onih koje može gledati i moja mama bez grča na licu, najviše volim filmove danske režiserke Susanne Bier.  Ljubav je započela kada sam na priprostoj domaćoj televiziji slučajno odgledao njezin film Nakon vjenčanja (iz 2006.), a zaokružila se večeras kada sam na nultom danu Vukovar film festivala odgledao njezin zadnji film Sve što trebaš je ljubav (iz 2012.).

Kako je Susanne snimila i pokoji loš film (npr. nije mi se svidio njezin američki uradak Things We Lost in The Fire),  ovog večerašnjeg dočekao sam s laganom rezervom –pokazalo se srećom, nepotrebnom. Film je (u spomenutoj „normalnoj“ kategoriji)  vrhunski izbalansiran, tako da sam zapazio kako je s projekcije s radošću na licima izašla i mlada pankeraja i curice ušminkane za cajke, a i nešto stariji ozbiljniji bračni par. Kada se podvuče crta, ispada kako je filozofsko propitkivanje ljudske egzistencije, smisla života i ljudske prirode definitivno materijal koji može privući svakoga, pogotovo kada se prezentira na pristupačan način. Dakle, ovdje filozofija nije otišla u nekakvu metafizičku krajnost (kao u Kubrickovoj 2001. Odiseji) niti u preveliku banalnost, sarkazam i humor (kao npr. kod većine filmova Woody Allena). Jednostavno, ovdje se radi upravo o onom dosadnom, predvidivom i očekivanom protoku života,  snimljenom na otvoren i inteligentan način koji te može baciti u razmišljanje i bez pojave nekakvih paralelnih dimenzija, bića iz svemira ili psihodelične pozadinske glazbe. A takvi su svi njezini filmovi.

Uglavnom, ovo je za nulti dan VFF-a bilo igranje na sigurno. Film koji se može svidjeti svakome – šteta je jedino što ovaj nulti dan nije bio pretjerano medijski popraćen, pa je na projekciji bilo stvarno jako malo posjetitelja. Sutra vjerojatno slijedi totalni kaos sa svim mogućim naslikavanjima gradonačelnika, režisera, glavnih glumaca, političara i svih onih koji žele biti viđeni…