Robert Perišić: Uvod u smiješni ples

Kako me roman Naš čovjek na terenu Roberta Perišića jako razveselio, nekako sam jedva dočekao njegovu novu knjigu – Uvod u smiješni ples, a radi se o autofabulama iliti osam autobiografskih priča iz različitih perioda njegovog života (i dakako rada).

Biografski dio kreće pričom Jedno mlado ljeto, ranim godinama/odrastanjem/  u rodnoj Dalmaciji i nekakvim polugalebarskim dogodovštinama, prvim ljubavima, jurnjavama na motoru i pubertetskim kontemplacijama. Prva priča osobno mi je nekako najmanje zanimljiva, vuče mi na Antu Tomića i već sto puta ispričane slične zgode ili situacije. No hajde, ne radi se o Tolstoju, tako da tih samo nekoliko stranica možete lako preletjeti okom.

Ostale priče su mi svaka bolja od prethodne! Evo da van se javin sa  par riči zanimljiva je epizoda o služenju vojnog roka, a Slike dolaska s mora sam već promatrao u kontekstu vlastite biografije i studiranja u drugom (velikom) gradu. Preko slike Otona Ivekovića „Dolazak Hrvata na more“ Perišić vrlo duhovito prevlači priču na „dolazak Hrvata s mora“ gdje ponovno kreće onaj biografski dio i Perišićev dolazak iz Dalmacije u Zagreb na studij sa svim elementima i elementarnim nepogodama koje takav transfer donosi sa sobom; podstanarskim životom, tulumima, koncertima…

Sve se taloži: svi kvartovi u kojima došljak provede određeno vrijeme kao podstanar, sve one sobe s vječito razbacanom posteljinom donesenom od kuće, jedan vječiti radio koji nosi sa sobom, iznureni telefonski adresar u džepu – sve su to mjesta rođenja jedne intime o kojoj nitko njegov ne zna ništa…Njegove veze, mjesta ljubavi, prekidi i pijanke…Nakon nekog vremena Zagreb postaje njegova tajna, javlja se neka vrsta urotništva i posvemašnje neprevodivosti na onaj stari jezik. Sve se to događa Dalmatincu u Zagrebu, iako se on pravi da se to ne događa, postajući tako paralelni čovjek.

Super mi je kada Perišić konstatira kako je u jednom periodu „tog“ njegovog života jedina stabilna točka bio Radio 101. Sve drugo se mijenjalo.

Georgia on my mind putopisna je priča sa književne konferencije Peace and tolerance koja je 1996. održana u Gruziji, a u putopisnom tonu su i Zombi u Tokyu i odlična reportaža sa festivala u Cannesu – Cannes, normalno. Ovdje se već u zanimljivom kontekstu pojavljuju i mnogi celebrity likovi poput Chloe Sevigny i Vincenta Galla, a Perišić se simpatično šali na vlastiti račun pretvarajući svoju figuru u vrlo smiješnog posjetitelja manifestacije koji se na ovom terenu ponaša upravo kao da je pao s Marsa.

Na kraju se bavi kafićem u priči Fatamorgana iz kafića, a to radi toliko stručno i „iz prve ruke“ da sam gotovo u početku rečenice stavio riječ „sociološki“. On je tu definitivno na svom terenu i zvuči mi uvjerljivo. Kako ja to mogu tako uvjerljivo tvrditi? Pa zato što sam isto tako proveo teške godine po kafićima; kada vidim da netko znalački opisuje taj fenomen i sve te ljude, jako sam zadovoljan viđenim. Da ne govorim da sam ga nekoliko puta ugledao upravo za šankom u knjizi višestruko spomenutog Limba. To je kao ono kad ljudi traže da se strukom bave ljudi od struke! Onaj tko to nije iskusio, neće ovdje ništa skontati…

Knjiga je izašla negdje polovicom 2011., a izdavač je Profil. Stvarno nije loša.

Oglasi

2 thoughts on “Robert Perišić: Uvod u smiješni ples

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s