Antipoduzetnička klima u Petom danu

ANKICA00Peti dan hrvatske televizije najomiljenija mi je televizijska emisija i najbolje što je proizvela HRT u zadnje dvije godine. Iako sam se ponekad gledajući otvorene konfrontacije njezinih sugovornika znao valjati po podu od smijeha, moram priznati da su Srećko Horvat, Nino Raspudić, Ognjen Čaldarović i Nadežda Čačinović dobrano ispretresali gomilu aktualnih hrvatskih i svjetskih momenata, a da ne spominjem seksi voditeljicu , pomalo štreberski angažiranu Ankicu Čakardić koja čvrstom rukom vodi ovaj intelektualni live show – rekao bih, do sada neviđen na ovim prostorima! Također, redovito pratim kolumne tzv. Književne Groupie s arteist.hr-a koja se spomenutih često dotiče na jedinstven i komičan način.

U petak su između ostaloga raspravljali o dubrovačkom referendumu i širem kontekstu gradnje turističkih sadržaja na Srđu iznad Dubrovnika. Kako sam se do sada već prilično naslušao raznolikih interpretacija ovoga pokušaja poduzetničkoga poduhvata, ne mogu se oteti dojmu da su ljudi čija je egzistencija vezana uz državni proračun, redovito negativno nabrušeni na bilo kakav oblik ulaganja koji se eventualno pojavio na domaćim prostorima. Svaka investicija redovito je u interesu poduzetnika, a ne šire zajednice, obavezno je u igri devastacija prostora (ne samo onog fizičkog već i kulturnog i socijalnog), obavezno se spominje apartmanizacija (to je navodno najveće zlo, odmah iza rata i gladi), a da ne spominjem da će se lokalno stanovništvo istog momenta pretvoriti u sobarice i čistačice. Naravno, dio toga je neminovna sudbina lijepe naše, ali volio bih barem u jednoj emisiji vidjeti intelektualce koji će objasniti kakvu to vrstu stranih ulaganja oni žele vidjeti u Hrvatskoj?

Pretpostavljam da je to tvornica (ali neće se zvati tako seljački – tvornica, nego projekt) koja će se nalaziti u zabačenom dijelu lijepe naše, ne znam, negdje u Dalmatinskoj zagori, no bojim se da i tamo ima nekakvih skrivenih vrlo važnih podzemnih vodenih tokova i spilja s rijetkim vrstama endemskog šišmiša pa je možda bolje preseliti sve nekamo u Posavinu, negdje iza Županje – Slavonci se ionako ne bune previše oko bilo čega ili možda u Baranju – na samu granicu s Mađarskom, a idealno bi bilo da se tvornica izgradi na još nerazminiranom području između Vukovara i Osijeka – tako bi investitor mogao prvo platiti razminiravanje, a zatim izgraditi tvornicu po europskim standardima. Zatim ta tvornica mora proizvoditi nešto superinteligentno i zapošljavati isključivo inženjere i doktore, nikako ne sobarice i čistačice, a kako bi to bilo dostojno korištenje hrvatskih intelektualnih potencijala. Plaće, naravno, moraju biti europske, zaštita na radu vrhunska, a dobit tvrtke zadržana u domovini.

Čini mi se kako je konformizam pljuvanja po neoliberalizmu uzeo poprilično maha. Intelektualci se drže sigurnog utočišta raznih suvremenih socijalnih i socioloških teorija, briju o društvu znanja, o ulaganju u obrazovanje, naravno, zaštita okoliša im je na prvom ili eventualno drugom mjestu; zaštita kulturnih dobara, nematerijalnih vrijednosti, briga za čovjeka – ali ne onog s ulice, koji kopa po kontejneru tražeći praznu plastičnu bocu, nego suvremenog čovjeka, po mogućnosti kvaziotuđenog geja s petnaestog kata nebodera koji je aktivan u svojoj virtualnoj zajednici, prati globalne trendove, oblači ga sam Marko Grubnić, posjećuje specijalizirani fitnes klub samo za osobe istospolne orjentacije, hrani se superhranom iz Bio & Bio, a feng shui savjetnik postavio mu je nekoliko malih piramida na strateška mjesta po stanu. Mješavinu nekoliko moćnih arabica kava dostavlja mu osobno na kućni prag sam vlasnik Eliscaffea iz Ilice. Teško da se istaknutiji domaći intelektualac (ako sam što previdio, duboko se ispričavam) jasnije zauzeo za 400.000 ugroženih jedinki koji u ovom trenutku razmišljaju hoće li im HEP isključiti struju još noćas, što će djetetu sutra dati za doručak, gdje će iskemijati još koju kunu za plaćanje stana i slično. Mnoge bi se potencijalne sobarice vjerojatno u čudu pitale, da su kojim slučajem odgledale ovu epizodu Petog dana, zašto su ove čike toliko protiv zapošljavanja nas sobarica u nekakvom luksuznom resortu?

Eto, u tom kontekstu malo je smiješno bilo slušati u petak navečer kako Srećko Horvat s podsmijehom  govori o sustavu (ili konkretnije ministru Željku Jovanoviću) koji želi smanjiti količinu stručnjaka specijaliziranih za izučavanje Sokrata, Platona i Aristotela. Možda je Srećko zaboravio da se Aristotel financirao kao putujući savjetnik Filipa (ili Aleksandra, nemojte zamjeriti) Makedonskog na njegovim osvajačkim pohodima prema istoku…Čak je i vrhunski grčki filozof dakle imao nužnu notu pragmatičnosti – koja čini mi se, nažalost, domaćim filozofima nije dovoljno razvijena.

Ali opet, meni je Peti dan i dalje jedna od najboljih emisija…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s