Žurnalisti su super sajt, ali Denis Kuljiš u svakom smislu podcjenjuje Mirelu Holy

mirela_holyNajnoviji novinarski iskorak na domicilnoj web sceni stranica je Romana Bolkovića i Denisa KuljišaŽurnalisti. Od nedavno tamo objavljuju svoje (i inače) vrhunske tekstove,  a uvodno su stranicu predstavili ovim dvjema rečenicama: Ono što je hrvatskom društvu i na hrvatskoj političkoj sceni potrebno u ovome času jest jasna liberalna pozicija te zalaganje za uvođenje kapitalizma i radikalnu socijalnu reformu u svim sferama. Upravo taj smjer razmišljanja zastupat ćemo na platformi “Žurnalisti”.

Kako su mi ekonomske teme vrlo bliske slijedom moga školovanja i rada, apsolutno mi se sviđa što su se vrhunski hrvatski novinari odlučili pisati o trenutno najvažnijoj temi koja opterećuje hrvatsko društvo. Kako se kod nas problemi često počinju rješavati tek kada dobiju primjeren medijski tretman, mislim da je jako dobro da najpoznatija novinarska imena ukažu na ono što teško uviđaju bauljajući hrvatski političari, članovi vlade i sam premijer; što zbog svoga neznanja, što zbog lijenosti, inercije, nedostatka vizije…Dakle, bez snažne ekonomije nema ni snažne kulture, tolerancije, zaštite prava, društva znanja, izvrsnosti i ostalih često spominjanih općih mjesta kojima se domaći političar razbacuje bez ikakve materijalne podloge.

Nekako u tom kontekstu Kuljiš je prije nekoliko dana objavio na Žurnalistima tekst „Zašto je Mirela Holy opasna politička pojava“.  Kuljiš tu napada Mirelinu poziciju s početka mandata kao ministrice zaštite okoliša kada je ona svojim intervencijama zapravo zaustavila dva moguća ključna investicijska projekta u državi, a to su izgradnja hidrocentrale Ombla i termoelektrane Plomin 2. , a koji su (što je vjerojatno potpuno točno) bile jedine mogućnosti da se na početku mandata odmah krene u nekakve velike projekte. Čačić je tu odmah doživio medijski linč, a Mirela postaje medijska zvijezda nošena na valu masovne podrške svih mogućih nevladinih (zelenih) udruga i kod nas uvijek prisutnog bijesa lokalne zajednice kada se god krene u izgradnju bilo čega u blizini njihovih dvorišta.

Kuljiš nastavlja s Mirelinom politikom nakon osnivanja ORAH-a i svaki potez promatra kao prijetnju bilo kakvom suvislom budućem ekonomskom razvoju, investicijskim pothvatima i mogućim investicijskim zahvatima. On promatra ekološki predznak kao općenitu prijetnju razvoju, kao da kod nas politički predznak stranaka ikada ima ikakve veze s onime što one u stvarnosti rade kada se dočepaju bilo kakve izvršne vlasti! No ok, čovjek me potaknuo na svojevrsno razmišljanje i odgovor, pa i eventualnu raspravu, što je opet pozitivno u posvemašnjem mrtvilu na prostoru ekonomskih tema.

Pažljivo sam pratio svaki intervju Mirele Holy zadnjih godinu dana, a posebno segmente vezane uz gospodarstvo. Nisam čuo niti jednu nelogičnost ili košenje njezinih stavova s osnovnim postavkama tržišne ekonomije ili (ako žele žurnalisti) kapitalizma. Naravno da zbog općenite histerije biračkoga tijela uzrokovanog upravo ovom talibanskom revolucijom na HRT-u koju Kuljiš spomnje, niti jedan političar ne smije pred biračima spomenuti da se zalaže za kapitalizam jer to kod nas ima predznak gotovo spominjanja samog fašizma.

Mirelina ekonomska teorija je zdrava – znači, veliki investitor nema prednost pred malim investitorom, svi imaju identične uvjete na tržištu (nema posebnih uvjeta za IKEA-u, BMW, Airbus, arapskog investitora, ruskog naftnog diva ili hrvatskog obrtnika iz Špičkovine).  Općenito, kad smo već kod investitora,  smatram da je traženje kojekavih velikih investitora u Hrvatsku najveća glupost koju nitko ne prepoznaje već desetljećima. Kada stvorimo isplativo ekonomsko okruženje, poslovi će krenuti sami od sebe, bez pomoći zločinačke organizacije HGK, bez poslovne diplomacije ili pomoći hrvatskih iseljenika s Novog Zelanda. Dok se posao ne isplati malim hrvatskim poduzetnicima, neće ni velikima iz koje god države dolazili. Tko zna išta o ekonomiji, zna da kapital nikad nije problem – o njemu se razmišlja kada je sve drugo već osmišljeno i izračunato i do njega je tada vrlo lako doći.

Znači, zaključno bih dodao da Mirela Holy i njezin ORAH mogu samo doprinijeti kvaliteti političke i ekonomske svijesti (s natruhom ekološkog promišljanja u gospodarstvu) i razbiti bipolarnu učmalost hrvatske političke scene. Također, i ona je kao političarka „work in progress“, pa vjerujem da će njezini daljnji potezi biti ipak nešto promišljeniji, a manje nošeni stihijom, no za to joj treba nešto medijske podrške i poticaja, ne naravno previše – da se ne pokvari. Uostalom, koliko političara njezine dobi uopće išta suvislo izražava i konstruira u ovoj državi? Uglavnom slušaju svatko svog velikog vođu i poslušno dižu rukice.

Antipoduzetnička klima u Petom danu

ANKICA00Peti dan hrvatske televizije najomiljenija mi je televizijska emisija i najbolje što je proizvela HRT u zadnje dvije godine. Iako sam se ponekad gledajući otvorene konfrontacije njezinih sugovornika znao valjati po podu od smijeha, moram priznati da su Srećko Horvat, Nino Raspudić, Ognjen Čaldarović i Nadežda Čačinović dobrano ispretresali gomilu aktualnih hrvatskih i svjetskih momenata, a da ne spominjem seksi voditeljicu , pomalo štreberski angažiranu Ankicu Čakardić koja čvrstom rukom vodi ovaj intelektualni live show – rekao bih, do sada neviđen na ovim prostorima! Također, redovito pratim kolumne tzv. Književne Groupie s arteist.hr-a koja se spomenutih često dotiče na jedinstven i komičan način.

U petak su između ostaloga raspravljali o dubrovačkom referendumu i širem kontekstu gradnje turističkih sadržaja na Srđu iznad Dubrovnika. Kako sam se do sada već prilično naslušao raznolikih interpretacija ovoga pokušaja poduzetničkoga poduhvata, ne mogu se oteti dojmu da su ljudi čija je egzistencija vezana uz državni proračun, redovito negativno nabrušeni na bilo kakav oblik ulaganja koji se eventualno pojavio na domaćim prostorima. Svaka investicija redovito je u interesu poduzetnika, a ne šire zajednice, obavezno je u igri devastacija prostora (ne samo onog fizičkog već i kulturnog i socijalnog), obavezno se spominje apartmanizacija (to je navodno najveće zlo, odmah iza rata i gladi), a da ne spominjem da će se lokalno stanovništvo istog momenta pretvoriti u sobarice i čistačice. Naravno, dio toga je neminovna sudbina lijepe naše, ali volio bih barem u jednoj emisiji vidjeti intelektualce koji će objasniti kakvu to vrstu stranih ulaganja oni žele vidjeti u Hrvatskoj?

Pretpostavljam da je to tvornica (ali neće se zvati tako seljački – tvornica, nego projekt) koja će se nalaziti u zabačenom dijelu lijepe naše, ne znam, negdje u Dalmatinskoj zagori, no bojim se da i tamo ima nekakvih skrivenih vrlo važnih podzemnih vodenih tokova i spilja s rijetkim vrstama endemskog šišmiša pa je možda bolje preseliti sve nekamo u Posavinu, negdje iza Županje – Slavonci se ionako ne bune previše oko bilo čega ili možda u Baranju – na samu granicu s Mađarskom, a idealno bi bilo da se tvornica izgradi na još nerazminiranom području između Vukovara i Osijeka – tako bi investitor mogao prvo platiti razminiravanje, a zatim izgraditi tvornicu po europskim standardima. Zatim ta tvornica mora proizvoditi nešto superinteligentno i zapošljavati isključivo inženjere i doktore, nikako ne sobarice i čistačice, a kako bi to bilo dostojno korištenje hrvatskih intelektualnih potencijala. Plaće, naravno, moraju biti europske, zaštita na radu vrhunska, a dobit tvrtke zadržana u domovini.

Čini mi se kako je konformizam pljuvanja po neoliberalizmu uzeo poprilično maha. Intelektualci se drže sigurnog utočišta raznih suvremenih socijalnih i socioloških teorija, briju o društvu znanja, o ulaganju u obrazovanje, naravno, zaštita okoliša im je na prvom ili eventualno drugom mjestu; zaštita kulturnih dobara, nematerijalnih vrijednosti, briga za čovjeka – ali ne onog s ulice, koji kopa po kontejneru tražeći praznu plastičnu bocu, nego suvremenog čovjeka, po mogućnosti kvaziotuđenog geja s petnaestog kata nebodera koji je aktivan u svojoj virtualnoj zajednici, prati globalne trendove, oblači ga sam Marko Grubnić, posjećuje specijalizirani fitnes klub samo za osobe istospolne orjentacije, hrani se superhranom iz Bio & Bio, a feng shui savjetnik postavio mu je nekoliko malih piramida na strateška mjesta po stanu. Mješavinu nekoliko moćnih arabica kava dostavlja mu osobno na kućni prag sam vlasnik Eliscaffea iz Ilice. Teško da se istaknutiji domaći intelektualac (ako sam što previdio, duboko se ispričavam) jasnije zauzeo za 400.000 ugroženih jedinki koji u ovom trenutku razmišljaju hoće li im HEP isključiti struju još noćas, što će djetetu sutra dati za doručak, gdje će iskemijati još koju kunu za plaćanje stana i slično. Mnoge bi se potencijalne sobarice vjerojatno u čudu pitale, da su kojim slučajem odgledale ovu epizodu Petog dana, zašto su ove čike toliko protiv zapošljavanja nas sobarica u nekakvom luksuznom resortu?

Eto, u tom kontekstu malo je smiješno bilo slušati u petak navečer kako Srećko Horvat s podsmijehom  govori o sustavu (ili konkretnije ministru Željku Jovanoviću) koji želi smanjiti količinu stručnjaka specijaliziranih za izučavanje Sokrata, Platona i Aristotela. Možda je Srećko zaboravio da se Aristotel financirao kao putujući savjetnik Filipa (ili Aleksandra, nemojte zamjeriti) Makedonskog na njegovim osvajačkim pohodima prema istoku…Čak je i vrhunski grčki filozof dakle imao nužnu notu pragmatičnosti – koja čini mi se, nažalost, domaćim filozofima nije dovoljno razvijena.

Ali opet, meni je Peti dan i dalje jedna od najboljih emisija…

Uvod u Degustaciju slobode Davora Rostuhara

Nedavno sam prisustvovao predstavljanju Rostuharove nove knjige – Degustacija slobode, a o spomenutoj knjizi autor je prozborio doslovno dvije riječi. Cijelu večer uživali smo zapravo u projekciji odličnih fotografija i kratkih filmova koje je snimio na višemjesečnom putovanju zapadnom Afrikom. Knjigu ću nastojati pročitati što prije, a kao Uvod koji spomenuh u naslovu, vratio bih se na autorovu Džunglu koja je objavljena 2009., a koja nije doživjela tretman koji joj objektivno pripada.

Džungla

Ovo je jedna od najedukativnijih domaćih knjiga koju sam uzeo u ruke, a da se ne radi o školskom udžbeniku. Profesori geografije mogli bi ju vjerojatno koristiti kao pomoćnu literaturu pri obradi pojedinih nastavnih cjelina, a određeni segmenti (poput putovanja po Novoj Gvineji) totalno su pionirski pothvati za domaće uvjete (bez obzira što su npr. otok već pohodili Malnar i Bebek u svojoj legendarnoj Potrazi za Staklenim gradom). Ovdje je razlika u tome što Rostuhar prije putovanja odradi temeljitu pripremu provodeći mjesece u arhivima knjižnica, pa je uz to što prezentira svoje probijanje kroz džungle i planine, pun dodatnih podataka, informacija, iskustava prethodnih istraživača i suprotstavljenih mišljenja (poput onih kršćanskih misionara i raznih zapadnjačkih NGO-ova). Opisi viđenog su redovito popraćeni već kumuliranim informacijama, sociološkim natuknicama i subjektivnim mišljenjima autora, što je izuzetno vrijedno, jer dolazi s lica mjesta.

Rostuhar dakle u knjizi pokušava istražiti može li se danas na zemaljskoj kugli još uvijek pronaći potpuna divljina. Postoji li u džunglama još uvijek plemena koja razvijeni čovjek još nije kontaktirao i nastoji osobno otkriti gdje bi ta područja mogla biti. Naravno, ne radi to putem Googlea, već direktno u džunglama – od Amazone do Nove Gvineje! I kao što rekoh, rezultat je vrlo edukativno i informativno štivo za svakoga koga zanima antropologija, geografija, sociologija, povijest i kultura. Možete npr. saznati kako na Novoj Gvineji još uvijek postoji 1000 različitih plemena od kojih, zbog stroge teritorijalne podijeljenosti, svako govori svojim jezikom, pa tako samo na tom otoku postoji gotovo 1000 jezika što je petina svih poznatih svjetskih jezika!

Knjiga je obimna (nekih 500 stranica) i popunjena autorovim odličnim fotografijama s terena. Po svemu tome, stvarno je jedinstveno izdanje, prilično različito od svega što smo do sada imali prilike vidjeti na domaćoj putopisnoj polici, a čak i prilično različito od onoga što je Rostuhar do tada pisao. Moglo bi se reći da je putovanje u ovoj knjizi – gratis…

Znači, moje je mišljenje da bi prije Degustacije slobode trebalo djelomično degustirati  Džunglu, a možda i Samo nek se kreće istog autora. Stvari će onda vjerojatno bolje sjesti na mjesto…

HOLISTIČKI PRISTUP MEDIJIMA

Pročitao sam odličan tekst Marine Ralašić u magazinu Banka o tome kako svi pišu o Mireli Holy, a nitko o okolišu. Nekako slično i sam razmišljam o tom fenomenu i gotovo da je nevjerojatno kako se mediji i tzv javnost okreće prema određenim (nametnutim) stavovima i događanjima ovisno o tome na koji im se način serviraju pojedine teme ili događanja.

Iako npr. nikome od mojih kolega iz ureda ne pada napamet staviti u kuće štedljive sijalice ili se voziti po gradu biciklom (osim u iznimno rijetkim prigodama) ili pročitati kolika je potrošnja električne energije perilice posuđa koju su upravo kupili, a nedajbože kupiti ekološki proizvedene proizvode koji ne truju okoliš pesticidima – svi su zdušno stali uz našu Mariju Magdalenu, bivšu ministricu okoliša Mirelu Holy. Ne mogu donijeti drugačiji zaključak nego da se apsolutno sve u Hrvatskoj svodi na PR, marketing, medije, maglu, maskiranje, manipulaciju i slične neopipljive parametre života. Da ne bi bilo zabune, Mirelu Holy smatram izuzetno kompetentnom i odgovornom osobom za posao koji je obavljala – fenomen koji me ovdje zanima je „javnost“ koja se kod nas vrlo izraženo ponaša kao stado ovaca i kreće se imaginarnim putem po znakovima koje u eteru ispisuju različiti profitom ili, tko zna kojim drugim ciljem, uvjetovani manipulatori.

Još je izrazitiji primjer komprimiranja šarolikih dramskih bravura medijski tretman Radimira Čačića. Iako se niti jedan ministar u pet mjeseci (dakle, ne u 6 kako mediji nameću, jer još nije prošlo punih 6 mjeseci otkada su ministri formalno počeli sa poslom) nije istaknuo nekakvim značajnim odrađenim poslom ili značajnim propustom, ipak je Radimir Čačić postao ikona svega negativnog što se uopće može zamisliti u jednoj državi. Tako to barem izgleda kada se čita hrvatski tisak. Pogledajte naslovnice, evo npr. predzadnji Globus na naslovnici donosi Čačićevu glavu s popratnim riječima: SLOM, KRAH…Takav je naslov vjerojatno osvanuo nakon sloma burze koji se dogodio u Americi 1929.

Kakav se krah zapravo može dogoditi ako je netko ministar 5-6 mjeseci? Krahom se može smatrati eventualno prethodnih 8 (osam) godina vladavine HDZ-a, ako ćemo objektivno, jer se sve zlo koje sada doživljava svoj vrhunac, zapravo stvaralo kroz period mandata zatvoreng Ive Sanadera i njegovih ministara, a od kojih usput budi rečeno, niti jedan nije počašćen naslovnicom s tekstom KRAH, SLOM…Jer su ugodne vanjštine, blagih crta lica, ugodni oku reli bi neki – pogledajte bivšeg ministra Jandrokovića, pa „u razdjeljak te ljubim“ Kalmetu, pa uglađenog Jasena Mesića (svaka bi ga majka poželjela) …da ne nabrajam dalje. To su ljudi koji ne živciraju široke narodne mase govoreći im istinu, koji se smješkaju (jer često nemaju pojma što bi rekli), a nisu napravili ništa, ne za 6 mjeseci, nego za godine i godine svojih mandata…

Nadam se da ću nekom slijedećem tekstu uspjeti nešto reći i o ekologiji jer me ta tema daleko više zanima od smeća u koje se pretvorio hrvatski medijski prostor, čast (rijetkim) izuzetcima….

Jon Krakauer: Bez daha

Krakauerovu knjigu stvarno sam pročitao „bez daha“, ne sjećam se kada sam uopće zadnji put pročitao neku knjigu u jednom danu, a kamoli u jednom dahu (možda Karakaševe Eskime, al to je stvarno knjižica i stvarno je bilo davno). Uglavnom, kako je kod mene emotivni i duhovni život dosta blizak filmu, tako sam i za Jona Krakauera saznao nakon što sam odgledao film Seana Penna Into The Wild (U divljini). Krakauer je napisao knjigu, a Sean Penn odradio scenarij i režiju, pa snimio odličan film o mladom Amerikancu koji nakon mature odlazi na epsko putovanje po SAD-u i potom tragično završava život u divljini Aljaske.

Into Thin Air (Bez daha) je knjiga napisana dokumentaristički po istinitim i tragičnim događajima koji su se zbili 1996. godine i kojima je novinar Krakauer svjedočio na licu mjesta. Godinu dana prije američki magazin Outside ponudio mu je dakle mjesto u komercijalnom usponu na Mount Everest s ciljem da kritički promotri i napiše seriju tekstova o ljudima koji plaćaju ogromne iznose novca kako bi ih vrhunski vodiči odvukli na najviši vrh svijeta. Kako je već imao nekakvog planinarskog iskustva, a poduzeo je i nekoliko alpinističkih poduhvata u svojoj karijeri na području Patagonije i Aljaske, bio je logičan izbor uredništva za ovakav posao. Krakauer je prihvatio ponudu ali je tražio jednogodišnju odgodu kako bi se pripremio ne samo za boravak u baznom logoru, već i za uspon na vrh sa ostalim članovima ekspedicije. I tako, putovanje u Kathmandu (glavni grad Nepala), lokalne vožnje, pa trekking do sela ispod planine, upoznavanje s članovima ekspedicije, vodičima i klijentima, upoznavanje sherpa koji su radili kao pomoćnici na usponu proteklo je u ležernoj i pozitivno avanturističkoj atmosferi. Na putu se susreću i s konkurentskim tvrtkama koje vode svoje klijente, a i sa uobičajenim nekomercijalnim ekspedicijama iz raznih dijelova svijeta koje su se te godine uputile na vrh svijeta.

Krakaueru je sve djelovalo uglavnom ok dok se nisu popeli do baznog logora ekspedicije (mislim da se on nalazi na nekih 5000 metara nadorske visine) i kada je spoznao koliko su klijenti koji su platitli i po 70.000 dolara za ovo putovanje zapravo nepripremljeni za ono što ih čeka. Mnogi su došli u potpuno novim, tek kupljenim nerazgaženim planinarskim cipelama, Japanka nije znala montirati dereze (metalne šiljke koji se montiraju na cipele i koji su obavezni za kretanje po ledu), nisu bili spretni s korištenjam cepina, itd itd. Uglavnom, svašta, no s obzirom da je Rob Hall, vodič grupe, bio izvrstan i iskusan u svom poslu, pazio je da klijente postupno priprema za uspon, visinske pripreme su odrađene školski, usponi do logora 1 i 2 pa ponovno spuštanje u bazni logor kako bi se vidjelo kako tko diše i slično. I tako, dan po dan, ekpedicije su se jedna za drugom polagano kretale prema vrhu, a neiskustvo klijenata potpomognuto ne baš sjajnim vremenskim uvjetima na vrhu rezultiralo je katastrofalnim razvojem situacije na zadnjim etapama uspona. Kada bih vam napisao što se sve dogodilo, bilo bi kao da u krimiću odmah otkrijem tko je ubojica. Uglavnom, 16 ljudi je smrtno stradalo, za neke se čak ne zna niti na koji način, poginuli su čak i iskusni vođe ekspedicija, Sherpe , klijenti, neki od preživjelih završili su s teškim amputacijama ruku ili nogu i slično. Krakauer je igrom slučaja svjedočio jednoj od najtežih tragedija u povijesti uspona na Mount Everest, a knjiga je u kontekstu planinarstva, alpinizma, ekspedicionizma i sličnih poduhvata rekao bih poprilično edukativna i upozoravajuća. Usto, odlično je štivo, možda malo više za one koji se bave nekom od navedenih aktivnosti i lakše si mogu predočiti kontekst događanja…Za sve ostale, kao da gledate najbolju moguću epizodu Preživjeti divljinu u kojoj mnogi zapravo ne prežive.

Ekološki kontekst priče

Na Južnom sedlu, pred samim vrhom, nalazilo se tijekom ovih događaja oko tisuću praznih boca kisika koje su različiti penjači ovdje odbacili prilikom povratka s vrha. Po Mount Everestu razbacano je na tisuće komada različite opreme, užadi, plastike, šatora, vreća, rukavica i smrznutih ljudskih tijela. Bez obzira što od sredine devedesetih nepalska vlada skupo naplaćuje ekspedicijama uspon na vrh, entuzijasta penjača i dalje ne nedostaje. Sherpama se plaća svaka vraćena prazna boca kisika, no to za čišćenje planine vjerojatno nije dovoljno. Kako mi je neki dan rekao prijatelj alpinist, na svijetu postoji 14 osamtisućnjaka (vrhova iznad 8 tisuća metara visine), a 99,9 % penjača želi se popeti isključivo na Mount Everest. Takva je valjda ljudska narav…