Jedina stvar u ovoj državi koja bi trebala ostati tajnom – Tajna služba – postaje ovih dana javna – sve ostalo što plaćamo iz proračuna i dalje je u međuvremenu obavijeno velom tajne

tajna službaČak i oni rijetki potezi ove vlasti koji se na prvi pogled učine logičnim i smislenim, već nakon nekoliko sekunda razmišljanja postaju smiješni i deprimirajući. Tako mi je i jučerašnje „približavanje javnosti“ Sigurnosno obavještajne agencije (SOA-e) u prvi tren djelovalo kao često spominjani „demokratski iskorak“, dok se nisam pribrao i shvatio da je to valjda jedina služba gdje nema prevelikog prostora za kakve demokratske iskorake niti preveliku (a tako popularnu) transparentnost. Dok ne znamo koliko se plaća koje su veće od premijerovih isplaćuje iz državnog proračuna, koliko Agencija imamo i koliko nas koštaju, koliko je ljudi zaista zaposleno u HGK, koliko nas koštaju Vatikanski ugovori i zašto nitko ne smanjuje broj od preko petsto jedinica lokalne uprave, nekako mi je SOA zadnja na pameti za koju bi htio znati koliko je zaposlila žena, koliko djelatnika s visokom stručnom spremom i za koliko im se od prošle godine smanjio proračun (a što smo sve uredno čuli u jučerašnjem Dnevniku).

Kako se javnost vrlo često oblikuje po nečijoj želji i potrebi tako je i u ovo predizborno vrijeme ova tema vrlo vjerojatno u službi nametanja teme za sljedeće predsjedničke pa i eventualne parlamentarne izbore. A ovaj puta nametnuta tema je hrvatska vojska, ratno zrakoplovstvo i najnovije – rad SOA-e. Tko je samo bacio oko na naslovnice domaćih novina zadnjih nekoliko dana, znat će o čemu pričam! Ne znam odgovara li nabrojano više aktualnom Josipoviću ili izazivačici Grabar-Kitarović (tj. Karamarku), no jedno je sigurno – ništa od navedenog nema niti pola posto utjecaja na svakodnevni život običnog građanina ove zemlje. O gospodarstvu, kojim bi se trebali baviti „gospodari“ ove zemlje, oni nemaju niti najmanjeg pojma, pa je skretanje fokusa s najbitnije teme aktualnog trenutka, jedino čime se mogu baviti.

Interesantno je i današnje pozivanje Ministarstva socijalne skrbi na opraštanje dugova najsiromašnijim hrvatskim građanima koje su stvorili prema telekom kompanijama, a koji se broji u milijunima kuna. Ovaj odnos države prema socijalno ugroženima je gotovo preslikano mafijaški – prvo te uništim i osiromašim, a onda kada si na dnu, ja ti nudim pomoć. Uostalom, otkud nekome pravo da proglasi jedan dio građana siromašnim i da im plaća neplaćene račune za telefon? Dakle, ne radi se o gladnim ljudima – ljudi su telefonirali, ne mogu to platiti i sada im pomažeš. Mogli bi tako pomoći i onima koji ne mogu otplatiti automobil ili pomoći npr. onima što im je ostalo neplaćeno nekoliko rata od skijanja u Francuskoj. Takve mjere teško je ne prozvati politikantskim ili populističkim.

Prije par tjedana HSU je predložio smanjivanje TV pretplate za umirovljenike (koji su kao siromašni). Što tada sa bogatim umirovljenicima? Tko će odrediti koji su to siromašni umirovljenici? Imamo naime jako jako bogatih i prebogatih (čak i mladih) umirovljenika s mirovinama opet vjerojatno većima nego što će imati premijer kada jednoga dana ode u mirovinu. Dakle, glupo, gluplje i beskrajno glupo. Već u startu je preglupo praviti takve formalne papirnate socijalne podjele u društvu i proglašavati čitavu jednu društvenu skupinu siromašnom, a opet bez nekakvih mjerljivih pokazatelja već onako, po općeprihvaćenom javnom mišljenju. HRT se pretvara u gigantsku medijsku hobotnicu koja guta milijarde proračunskih i novca hrvatskih građana, a onda će (opet) ta ista država koja je utovila gigantski HRT, „siromašnim“ građanima opraštati TV pretplatu. Blago rečeno bolesno.

I tako, pretpostavljam da ćemo se sljedećih tjedana naslušati i nagledati gomile „tajnih“ podataka o supertajnim službama, a bit će i pikanterija iz hrvatskog ratnog zrakoplovstva, hrvatske vojske i sličnih tema koje najviše zanimaju one koji ne mogu platiti 80 kuna TV pretplate.

Oglasi

Žurnalisti su super sajt, ali Denis Kuljiš u svakom smislu podcjenjuje Mirelu Holy

mirela_holyNajnoviji novinarski iskorak na domicilnoj web sceni stranica je Romana Bolkovića i Denisa KuljišaŽurnalisti. Od nedavno tamo objavljuju svoje (i inače) vrhunske tekstove,  a uvodno su stranicu predstavili ovim dvjema rečenicama: Ono što je hrvatskom društvu i na hrvatskoj političkoj sceni potrebno u ovome času jest jasna liberalna pozicija te zalaganje za uvođenje kapitalizma i radikalnu socijalnu reformu u svim sferama. Upravo taj smjer razmišljanja zastupat ćemo na platformi “Žurnalisti”.

Kako su mi ekonomske teme vrlo bliske slijedom moga školovanja i rada, apsolutno mi se sviđa što su se vrhunski hrvatski novinari odlučili pisati o trenutno najvažnijoj temi koja opterećuje hrvatsko društvo. Kako se kod nas problemi često počinju rješavati tek kada dobiju primjeren medijski tretman, mislim da je jako dobro da najpoznatija novinarska imena ukažu na ono što teško uviđaju bauljajući hrvatski političari, članovi vlade i sam premijer; što zbog svoga neznanja, što zbog lijenosti, inercije, nedostatka vizije…Dakle, bez snažne ekonomije nema ni snažne kulture, tolerancije, zaštite prava, društva znanja, izvrsnosti i ostalih često spominjanih općih mjesta kojima se domaći političar razbacuje bez ikakve materijalne podloge.

Nekako u tom kontekstu Kuljiš je prije nekoliko dana objavio na Žurnalistima tekst „Zašto je Mirela Holy opasna politička pojava“.  Kuljiš tu napada Mirelinu poziciju s početka mandata kao ministrice zaštite okoliša kada je ona svojim intervencijama zapravo zaustavila dva moguća ključna investicijska projekta u državi, a to su izgradnja hidrocentrale Ombla i termoelektrane Plomin 2. , a koji su (što je vjerojatno potpuno točno) bile jedine mogućnosti da se na početku mandata odmah krene u nekakve velike projekte. Čačić je tu odmah doživio medijski linč, a Mirela postaje medijska zvijezda nošena na valu masovne podrške svih mogućih nevladinih (zelenih) udruga i kod nas uvijek prisutnog bijesa lokalne zajednice kada se god krene u izgradnju bilo čega u blizini njihovih dvorišta.

Kuljiš nastavlja s Mirelinom politikom nakon osnivanja ORAH-a i svaki potez promatra kao prijetnju bilo kakvom suvislom budućem ekonomskom razvoju, investicijskim pothvatima i mogućim investicijskim zahvatima. On promatra ekološki predznak kao općenitu prijetnju razvoju, kao da kod nas politički predznak stranaka ikada ima ikakve veze s onime što one u stvarnosti rade kada se dočepaju bilo kakve izvršne vlasti! No ok, čovjek me potaknuo na svojevrsno razmišljanje i odgovor, pa i eventualnu raspravu, što je opet pozitivno u posvemašnjem mrtvilu na prostoru ekonomskih tema.

Pažljivo sam pratio svaki intervju Mirele Holy zadnjih godinu dana, a posebno segmente vezane uz gospodarstvo. Nisam čuo niti jednu nelogičnost ili košenje njezinih stavova s osnovnim postavkama tržišne ekonomije ili (ako žele žurnalisti) kapitalizma. Naravno da zbog općenite histerije biračkoga tijela uzrokovanog upravo ovom talibanskom revolucijom na HRT-u koju Kuljiš spomnje, niti jedan političar ne smije pred biračima spomenuti da se zalaže za kapitalizam jer to kod nas ima predznak gotovo spominjanja samog fašizma.

Mirelina ekonomska teorija je zdrava – znači, veliki investitor nema prednost pred malim investitorom, svi imaju identične uvjete na tržištu (nema posebnih uvjeta za IKEA-u, BMW, Airbus, arapskog investitora, ruskog naftnog diva ili hrvatskog obrtnika iz Špičkovine).  Općenito, kad smo već kod investitora,  smatram da je traženje kojekavih velikih investitora u Hrvatsku najveća glupost koju nitko ne prepoznaje već desetljećima. Kada stvorimo isplativo ekonomsko okruženje, poslovi će krenuti sami od sebe, bez pomoći zločinačke organizacije HGK, bez poslovne diplomacije ili pomoći hrvatskih iseljenika s Novog Zelanda. Dok se posao ne isplati malim hrvatskim poduzetnicima, neće ni velikima iz koje god države dolazili. Tko zna išta o ekonomiji, zna da kapital nikad nije problem – o njemu se razmišlja kada je sve drugo već osmišljeno i izračunato i do njega je tada vrlo lako doći.

Znači, zaključno bih dodao da Mirela Holy i njezin ORAH mogu samo doprinijeti kvaliteti političke i ekonomske svijesti (s natruhom ekološkog promišljanja u gospodarstvu) i razbiti bipolarnu učmalost hrvatske političke scene. Također, i ona je kao političarka „work in progress“, pa vjerujem da će njezini daljnji potezi biti ipak nešto promišljeniji, a manje nošeni stihijom, no za to joj treba nešto medijske podrške i poticaja, ne naravno previše – da se ne pokvari. Uostalom, koliko političara njezine dobi uopće išta suvislo izražava i konstruira u ovoj državi? Uglavnom slušaju svatko svog velikog vođu i poslušno dižu rukice.

Ukidanje HGK iz kuta običnog gledatelja

kvalitetaVeć je počelo uobičajeno hrvatsko „spuštanje lopte na zemlju“ i relativiziranje šokantnih informacija o načinu poslovanja HGK kojima smo svjedočili posljednjih dana. Neke face s gospodarske (i političke) scene brane potrebu postojanja ove institucije, evo baš nedavno Vladimir Ferdelji govori za HRT kako neznalice govore o tome da HGK treba ukinuti, a on „znalac“ jel, navodi (kako je rekao ) „čitav niz“ korisnih aktivnosti kojima ta institucija zadužuje hrvatsko gospodarstvo. Od njegovog „čitavog niza“ nije se ni sam uspio sjetiti suvisle dvije – ono uobičajeno predstavljanje hrvatskog gospodarstva u svijetu (što god to konkretno značilo i kojeg to hrvatskog gospodarstva pitam se) i nekakva edukacija poduzetnika o neznamtijačemu. Uglavnom, blago rečeno, mlaćenje prazne slame.

A za ukidanje HGK, definitivno postoji poduži „čitav niz“ argumenata:

Kao prvo, naknada iz koje se HGK financira klasičan je primjer parafiskalnog nameta za koje se svi koji dolaze/dođu na vlast kunu kako ih treba ukinuti i srezati. U Hrvatskoj postoji bezbroj takvih nameta koji ne postoje u normalnim i razvijenim tržišnim ekonomijama i definitivno su jedan od razloga zbog kojega investitori zaobilaze ovu zemlju u širokom luku. Oni koji pričaju da HGK treba opstati, ali treba ukinuti obveznu naknadu tek mlate praznu slamu – ništa takvog tipa ne može funkcionirati bez novaca. Znači, nema naknade, nema funkcioniranja. Samo bi falilo da se netko sjeti da ju financiramo iz proračuna.

Druga stvar; pokazalo se u 23 godine funkcioniranja samostalne hrvatske države da je svaka institucija vezana uz državu, enormno podložna korupciji, pljački, političkom utjecaju i sličnim negativnim pojavama. Jedina hrvatska banka (HPB) dodjeljivala je kredite po babi i stričevima, a njezin predsjednik uprave Protega upravo čeka suđenje. Fond za zaštitu okoliša opljačkao je građane za rekordnih (više dakle od Vidoševića i Sanadera) 180 milijuna kuna putem naplate otkupa plastičnih boca (Vinko Mladineo se zove elegantni starčić koji je sve organizirao). Da ne spominjemo Hrvatske autoceste, Hrvatsku turističku zajednicu, Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski nogometni savez, mnoge „ugledne“ fakultete, ministarstva itd. Dakle, ako želimo malu i efikasnu državu, broj institucija, agencija, komora i sličnih skupih igračaka treba srezati na nulu. Svaka bakica na ulici reći će u kameru da misli da nam treba ovo ili ono, ali da ju pitaš da to plati iz svog novčanika, promijenit će priču u sekundi.

Treće, vlada (a to je posebno vidljivo posljednjih dana) gubi vrijeme i energiju na rješavanje „obiteljskih problema“ ovakvih institucija.  Umjesto da se ministar Vrdoljak bavi investicijama, on se bavi skupštinom i postavljanjem v.d.-a nekakve institucija koja je (sad je to i službeno) posljednjih godina samo pljačkala i izvlačila milijune kuna već osiromašenih hrvatskih poduzetnika. Sad je njegova pomoćnica morala ostaviti svoje radno mjesto u ministarstvu da bi pravila reda u HGK. Bolesno.

Četvrto; birokracija. Ova institucija tražila je izglasavanje zakona u parlamentu (Zakon o HGK), njezino funkcioniranje netko treba nadgledati kontrolirati, svaki član popunjava obrazac, plaća članarinu, netko i to nadgleda i kontrolira, vode se knjige, računi, izvještaji, održavaju sjednice itd itd. Znam da mnogima izgleda čudno što ovo uopće navodim ali pretpostavljam da je to zato što smo se mi na birokraciju već navikli i što nam je to normalno. Pitaj američkog investitora koji je došao u Hrvatsku što misli o popunjavanju svih mogućih obrazaca, pristupnica i plaćanju različitih članarina pod obavezno ako želi poslovati u RH. Moj prijatelj je npr. bankrotirao u posljednjem poslu jer nije platio naknadu za spomeničku rentu. Koja je to pička materina uopće? Ja bi svakoga tko tvrdi da nam sve te naknade i institucije trebaju natjerao u privatne poduzetnike, pa neka se u praksi uvjere kako je to ugodno svaki mjesec plaćati različite pizdarije za financiranje nekakvih jebivjetara poput Vinka Mladinea, Nadana Vidoševića i sličnih.

Ja bih rekao da je i ova afera popriličan dokaz da je ova država najveća opasnost sama sebi. Kakav crni kapitalizam ili (popularni) neoliberalizam. Neoliberalizam bi nama došao kao antibiotik širokog spektra djelovanja na sve negativne društvene  pojave. Nema teorije da nekakav kapitalistički gigant koliko god velik i moćan bio u ovoj državi napravi veću štetu nego što to rade institucije ove države. On ne može toliko opljačkati radnike koliko ih može sjebati ova država, on ne može toliko potkupiti, potplatiti, prevariti, zatajiti ili sjebati ovaj sistem, koliko to mogu legalne i od strane ove države kreirane institucije. I sve imaju u imenu pridjev „Hrvatska“. Hrvatske auto ceste, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska radio televizija, Hrvatski olimpijski odbor, HBK, HPB, …Nedajbože da nešto kažeš protiv koje – odmah si protiv Hrvatske.

Slučaj Franak

Nije da su mi ljetne vrućine i gužva na poslu baš motivirajući faktori za pisanje teksta, no gluposti u dnevnim novinama znaju me ponekad dovoljno isprovocirati. A načitah se svega proteklih nekoliko dana…

Kako sam (na štetu vlastite duhovnosti) ekonomske struke i prilično blizak bankarstvu,  tako me površno novinarsko izvještavanje u tom dijelu posebno rastužuje. Zadnjih nekoliko dana naime, pročitao sam desetke novinarskih komentara i osvrta na nepravomoćnu presudu u tzv slučaju Franak, a zaključci koje su mnogi  autori tekstova bez zadrške prenijeli vjernim čitateljima u najmanju su ruku bezvezni.

Kao prvo, novinari se za komentare i informacije obraćaju ekonomistima, koji (ako već ne rade direktno ili indirektno za banke) čitaju analize, donose zaključke iz dostupnih ekonomskih publikacija, statistika HNB-a,  web portala koji se bave predviđanjima, analizama i ekspertizama (dakle, Vidoviti Milani ekonomije). Također, ako se bave specifičnim područjem, bankarstvom, financijskim tržištima ili sličnim, informacije kojima oni raspolažu su isključivo one o poslovnim subjektima – u ovom slučaju o bankama i njihovim aktivama, povratima, dobitima, i slično.  Naravno da će ti zaključci biti u suprotnosti s onim što je prvostupanjska presuda donijela!

No Banker Left Behind

Njima je uzimajući u obzir te informacije (dakle, jednostrane, često generirane baš iz financijskog sektora) nepojmljivo destabiliziranje bankarskog sustava (do kojeg objektivno može doći, mada ne u nekoj drastičnoj mjeri), jer je on bitan faktor ekonomske stabilnosti, ako hoćete i stabilnosti države. No, kako ne postoje toliko detaljni uvidi (dakle, javno dostupni podaci, izvještaji o novčanom tijeku, računi dobiti i gubitka i slično) za obične hrvatske obitelji ogrezle u kredit sa švicarcem, tako nitko od naših „uglednih“ ekonomista i analitičara nije niti jednom u zadnjih par godina (otkad traje drama sa švicarskim frankom) pomislio do kakve se ekonomske nestabilnosti ulaskom u kredit sa švicarcem dovela većina od ovih stotinjak tisuća hrvatskih obitelji. Destabiliziranje bankarskog sektora može dakle imati nekakvih posljedičnih utjecaja na sve stanovnike ove zemlje, no plakati nad onim što bi se moglo teoretski dogoditi nekom sustavu, a preskočiti već prisutnu dramu tisuća živih građana, stvarno je boležljivo.

Dakle, ljudi su konzumirali konzervativan financijski proizvod – stambeni kredit. Nisu uložili svoju životnu ušteđevinu na azijsko tržište kapitala ili rizičan dionički fond s Islanda. Izabrali su proizvod kakav bi jedna kontrolirana i (i dalje prilično centralizirana) ekonomija sa snažnom centralnom bankom morala držati čvrstim uzdama i dozvoliti eventualno  minorne oscilacije u kamatnoj stopi i visini rate, a ne svaliti sav mogući rizik na krajnjeg korisnika!

Konzultacije sa strukom su uvijek dobrodošle, ali bilo bi lijepo u dnevnim novinama pročitati i nešto temeljeno na zdravom ljudskom razmišljanju, sagledavanju šire slike ili barem naznakom kakve empatije prema oštećenima. Do tada,  nabacivanje pojmovima poput EBITDA, ROE, ROI i ROA „priprostom“ domaćem puku, stvarno je, kako već spomenuh, baš bezveze.

Antipoduzetnička klima u Petom danu

ANKICA00Peti dan hrvatske televizije najomiljenija mi je televizijska emisija i najbolje što je proizvela HRT u zadnje dvije godine. Iako sam se ponekad gledajući otvorene konfrontacije njezinih sugovornika znao valjati po podu od smijeha, moram priznati da su Srećko Horvat, Nino Raspudić, Ognjen Čaldarović i Nadežda Čačinović dobrano ispretresali gomilu aktualnih hrvatskih i svjetskih momenata, a da ne spominjem seksi voditeljicu , pomalo štreberski angažiranu Ankicu Čakardić koja čvrstom rukom vodi ovaj intelektualni live show – rekao bih, do sada neviđen na ovim prostorima! Također, redovito pratim kolumne tzv. Književne Groupie s arteist.hr-a koja se spomenutih često dotiče na jedinstven i komičan način.

U petak su između ostaloga raspravljali o dubrovačkom referendumu i širem kontekstu gradnje turističkih sadržaja na Srđu iznad Dubrovnika. Kako sam se do sada već prilično naslušao raznolikih interpretacija ovoga pokušaja poduzetničkoga poduhvata, ne mogu se oteti dojmu da su ljudi čija je egzistencija vezana uz državni proračun, redovito negativno nabrušeni na bilo kakav oblik ulaganja koji se eventualno pojavio na domaćim prostorima. Svaka investicija redovito je u interesu poduzetnika, a ne šire zajednice, obavezno je u igri devastacija prostora (ne samo onog fizičkog već i kulturnog i socijalnog), obavezno se spominje apartmanizacija (to je navodno najveće zlo, odmah iza rata i gladi), a da ne spominjem da će se lokalno stanovništvo istog momenta pretvoriti u sobarice i čistačice. Naravno, dio toga je neminovna sudbina lijepe naše, ali volio bih barem u jednoj emisiji vidjeti intelektualce koji će objasniti kakvu to vrstu stranih ulaganja oni žele vidjeti u Hrvatskoj?

Pretpostavljam da je to tvornica (ali neće se zvati tako seljački – tvornica, nego projekt) koja će se nalaziti u zabačenom dijelu lijepe naše, ne znam, negdje u Dalmatinskoj zagori, no bojim se da i tamo ima nekakvih skrivenih vrlo važnih podzemnih vodenih tokova i spilja s rijetkim vrstama endemskog šišmiša pa je možda bolje preseliti sve nekamo u Posavinu, negdje iza Županje – Slavonci se ionako ne bune previše oko bilo čega ili možda u Baranju – na samu granicu s Mađarskom, a idealno bi bilo da se tvornica izgradi na još nerazminiranom području između Vukovara i Osijeka – tako bi investitor mogao prvo platiti razminiravanje, a zatim izgraditi tvornicu po europskim standardima. Zatim ta tvornica mora proizvoditi nešto superinteligentno i zapošljavati isključivo inženjere i doktore, nikako ne sobarice i čistačice, a kako bi to bilo dostojno korištenje hrvatskih intelektualnih potencijala. Plaće, naravno, moraju biti europske, zaštita na radu vrhunska, a dobit tvrtke zadržana u domovini.

Čini mi se kako je konformizam pljuvanja po neoliberalizmu uzeo poprilično maha. Intelektualci se drže sigurnog utočišta raznih suvremenih socijalnih i socioloških teorija, briju o društvu znanja, o ulaganju u obrazovanje, naravno, zaštita okoliša im je na prvom ili eventualno drugom mjestu; zaštita kulturnih dobara, nematerijalnih vrijednosti, briga za čovjeka – ali ne onog s ulice, koji kopa po kontejneru tražeći praznu plastičnu bocu, nego suvremenog čovjeka, po mogućnosti kvaziotuđenog geja s petnaestog kata nebodera koji je aktivan u svojoj virtualnoj zajednici, prati globalne trendove, oblači ga sam Marko Grubnić, posjećuje specijalizirani fitnes klub samo za osobe istospolne orjentacije, hrani se superhranom iz Bio & Bio, a feng shui savjetnik postavio mu je nekoliko malih piramida na strateška mjesta po stanu. Mješavinu nekoliko moćnih arabica kava dostavlja mu osobno na kućni prag sam vlasnik Eliscaffea iz Ilice. Teško da se istaknutiji domaći intelektualac (ako sam što previdio, duboko se ispričavam) jasnije zauzeo za 400.000 ugroženih jedinki koji u ovom trenutku razmišljaju hoće li im HEP isključiti struju još noćas, što će djetetu sutra dati za doručak, gdje će iskemijati još koju kunu za plaćanje stana i slično. Mnoge bi se potencijalne sobarice vjerojatno u čudu pitale, da su kojim slučajem odgledale ovu epizodu Petog dana, zašto su ove čike toliko protiv zapošljavanja nas sobarica u nekakvom luksuznom resortu?

Eto, u tom kontekstu malo je smiješno bilo slušati u petak navečer kako Srećko Horvat s podsmijehom  govori o sustavu (ili konkretnije ministru Željku Jovanoviću) koji želi smanjiti količinu stručnjaka specijaliziranih za izučavanje Sokrata, Platona i Aristotela. Možda je Srećko zaboravio da se Aristotel financirao kao putujući savjetnik Filipa (ili Aleksandra, nemojte zamjeriti) Makedonskog na njegovim osvajačkim pohodima prema istoku…Čak je i vrhunski grčki filozof dakle imao nužnu notu pragmatičnosti – koja čini mi se, nažalost, domaćim filozofima nije dovoljno razvijena.

Ali opet, meni je Peti dan i dalje jedna od najboljih emisija…