7. VUKOVAR FILM FESTIVAL

Filip Šovagović: Visoka modna napetost

film_plakatSinoć me ponovno oduševila vukovarska projekcija. Ovaj put domaći film Filipa Šovagovića Visoka modna napetost. Nekako je mlako primljen po novinama, svi se nekako pozivaju na Šovagovićev prvi film Pušća Bistra koji kao nije dobro prošao kod publike (ni kritike rekao bih), ali bez obzira na to što mi ni Pušća Bistra nije loš, ovo je nešto potpuno drugačije – nekakva poprilična promjena u pristupu i nešto što do sada nismo mogli vidjeti od domaćeg autora.

Naravno, segmente možemo pronaći u kojekavim hrvatskim filmovima snimljenim zadnjih par godina, ali nigdje ovako potpuno redizajniran koncept igranog filma, nigdje takve montaže, kadrova i stila u jednom jedinom cjelovečernjem igranom filmu.

FashionTensionN2Film je snimljen na otoku – sudeći po mnogobrojnim kvalitetnim, raznolikim kadrovima sunca, mora i neba, pretpostavljam da se ekipa na terenu zadržala jako dugo vremena. Općenito sam zapravo stekao dojam da film nije sklepan nabrzinu, nego da je autor uzeo vremena koliko treba i radio baš onako, otočki polako – kadar po kadar. Hrpa je tu predivnih kadrova otvorenog mora, punog mjeseca, otočke vegetacije, svjetionika, kamena krša i sela. Prijelazi sa crno bijele na fotografiju u boji su također vrhunski pogođeni.

Posebna je dimenzija filma glazba koju je za film napravio sam Filip Šovagović. Dalmatian junkie meets Ry Cooder! Ili čak možda Neil Young iz Jarmuschevog Dead Man-a. Nešto na tom tragu iako nikako kopija – baš ono, posebno i jako dobro uklopljeno u priču – usporavajuće, a nedosadno.

Kad već spomenuh junkiea, jedan od likova znao je dosadno zabrijati svojim napušavanjem i glumljenjem nekakvog otočkog Bareta, no (kako mi je prijatelj sugerirao nakon projekcije), radi se vjerojatno o tome da je Šovagović  ponekim djelomično pretjeranim scenama zapravo stvorio svojevrstan filter publike – jer, racionalno govoreći, ovaj film ipak nije napravljen za (pre)široke mase. Ovo je nekakva kategorija filmova koje (u svjetskim okvirima) možemo vidjeti na Sundanceu ili sličnim festivalima, a onda je valjda i logično da neće pobjediti u Puli.

Ja sam jako zadovoljan i toplo ga preporučujem svim ljubiteljima mode, stila, indie rocka, bluesa, sunca, kanabisa, lokalne filozofije, gegova i neočekivanih obrata. Visoka modna napetost/Tension/Pritisak, kako stoji na špici , zadovoljit će sve vaše intelektualne potrebe koje se mogu pojaviti tijekom jedne nasumične večeri.

Iskrene čestitke autoru i suradnicima!

9/10
skaricicGlumačka ekipa odradila svjetski; u glavnoj ulozi Goran Navojec, zanimljiv Miran Kurspahić i odlična Marija Škaričić,

Zagrijavanje na 7. Vukovar Film Festivalu

Susanne Bier: Sve što trebaš je ljubav

Love-Is-All-You-Need-MovieNekad sam obožavao filmove Davida Lyncha koji su vrlo često ekstremni,  zahtjevni, pomaknuti, paranormalni ili barem socijalno i društveno bolesni. Onda je Lynch jednoga dana sam objasnio, a što se meni  mladom jako svidjelo, da je svakodnevica ionako dosadna, jednolika i predvidiva, pa zašto bi on onda još proizvodio i filmove koji su recimo to tako, „normalni“, predvidivi i dosadni?

Od tzv „normalnih“ filmova tj. onih koje može gledati i moja mama bez grča na licu, najviše volim filmove danske režiserke Susanne Bier.  Ljubav je započela kada sam na priprostoj domaćoj televiziji slučajno odgledao njezin film Nakon vjenčanja (iz 2006.), a zaokružila se večeras kada sam na nultom danu Vukovar film festivala odgledao njezin zadnji film Sve što trebaš je ljubav (iz 2012.).

Kako je Susanne snimila i pokoji loš film (npr. nije mi se svidio njezin američki uradak Things We Lost in The Fire),  ovog večerašnjeg dočekao sam s laganom rezervom –pokazalo se srećom, nepotrebnom. Film je (u spomenutoj „normalnoj“ kategoriji)  vrhunski izbalansiran, tako da sam zapazio kako je s projekcije s radošću na licima izašla i mlada pankeraja i curice ušminkane za cajke, a i nešto stariji ozbiljniji bračni par. Kada se podvuče crta, ispada kako je filozofsko propitkivanje ljudske egzistencije, smisla života i ljudske prirode definitivno materijal koji može privući svakoga, pogotovo kada se prezentira na pristupačan način. Dakle, ovdje filozofija nije otišla u nekakvu metafizičku krajnost (kao u Kubrickovoj 2001. Odiseji) niti u preveliku banalnost, sarkazam i humor (kao npr. kod većine filmova Woody Allena). Jednostavno, ovdje se radi upravo o onom dosadnom, predvidivom i očekivanom protoku života,  snimljenom na otvoren i inteligentan način koji te može baciti u razmišljanje i bez pojave nekakvih paralelnih dimenzija, bića iz svemira ili psihodelične pozadinske glazbe. A takvi su svi njezini filmovi.

Uglavnom, ovo je za nulti dan VFF-a bilo igranje na sigurno. Film koji se može svidjeti svakome – šteta je jedino što ovaj nulti dan nije bio pretjerano medijski popraćen, pa je na projekciji bilo stvarno jako malo posjetitelja. Sutra vjerojatno slijedi totalni kaos sa svim mogućim naslikavanjima gradonačelnika, režisera, glavnih glumaca, političara i svih onih koji žele biti viđeni…

Marina Abramovic: The Artist Is Present

marina abramovicSad kada sam odgledao dokumentarni film o najvećoj svjetskoj performerici svih vremena, nisam siguran jesam li više fasciniran njom ili autorima filma koji su na tako dobar način prikazali njezin rad. Htio sam reći da, iako je Marina Abramović sa svojim performanceom u njujorškoj MOMA-i napravila genijalan show, režiseri Matthew Ackers i Jeff Dupre napravili su još više, pa je film vrhunska retrospektiva Marininog života, ali ne banalna, štreberska, s lentom vremena, nego baš onako, prigodna i prikladna liku i djelu osobe o kojoj se radi, a pokrivajući period od njezinog djetinjstva u Jugoslaviji, preko života u Nizozemskoj i zapadnoj Europi, pa sve do boravka u SAD-u. Dokumentarna priča suptilno nas uvodi i priprema na mogućnost razumijevanja i shvaćanja onoga što će kroz tri mjeseca ova umjetnica raditi na pozornici Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku.

Kako je perfomans posljednjih desetljeća ipak sveprisutan, vjerojatno je sazrelo vrijeme da njegovi najznačajniji predstavnici konačno dobiju mjesto na vrhunskim pozornicama, a kako se u ovom slučaju ne radi o kazalištu, MOMA je vjerojatno najbolje moguće mjesto za ono što je Abramović pripremila. „Bila sam alternativa kada sam imala dvadeset, pa kada sam imala trideset, pa u svojoj četrdesetoj – sada imam šezdeset i tri godine i ne vjerujem da sam još uvijek alternativa…“ kaže Marina.

Ukratko, kroz tri mjeseca, ona je u dvorani svakodnevno sjedila na drvenoj stolici, dok su posjetitelji muzeja ulazili i sjedali prekoputa gledajući ju u lice. Marinina karizma za one koji su je kroz njezin rad imali prilike upoznati, toliko je utjecala na tisuće gledatelja (preko sedamsto tisuća zapravo) koji su imali prilike sudjelovati u nastupu, da je kod mnogih samo gledanje u oči osobe koja ti sjedi prekoputa, izazvalo gomilu emocija često praćenih suzama. Gotovo kao na misama vjerskih karizmatika!

U susjednim prostorima, mladi umjetnici, Marinini prijatelji, rekonstruirali su njezine prošle izvedbe, sve redom u kojima je umjetnica osobno prisutna – The Artist Is Present – o tome se dakle radi, pa su posjetitelji mogli vidjeti i svojevrsnu najavu i lakše prihvatiti i razumjeti glavni događaj…Izložen je i kombi u kojem je Marina sa svojim partnerom, njemačkim umjetnikom Ulayem, živjela sedamdesetih i osamdesetih, u periodu kada su uglavnom zajedno nastupali, u prilično jadnim uvjetima, živeći kao svojevrsni moderni nomadi.

S obzirom da me film iskreno oduševio (pogledao ga dvaput u dva dana), teško mi je uopće pisati nešto o njemu, jer nisam u stanju dovoljno dobro prenijeti ugođaj – fascinantno je vidjeti nekoga tko tako dobro izgleda kada se uspije (pa makar i tek u 63. godini) upakirati u sjajni papir vrhunskog svjetskog muzeja i pridobiti naklonost i potpuno uvažavanje umjetničke elite. Gotovo smiješno izgledaju fotografije svih mogućih glumaca i glazbenika koji su se tijekom izložbe imali potrebu fotkati s Marinom, od Tilde Swinton, Michael Stipea, Orlanda Blooma, Johna Watersa, Williama Defoa itd, itd… Jednostavno, to treba pogledati, iako se opet ograđujem, ne vjerujem da je film za svakoga i da će se svatko oduševiti.

http://www.moma.org/visit/calendar/exhibitions/965

http://marinafilm.com/about-marina-abramovic

http://www.imdb.com/title/tt2073029/?ref_=sr_1

Wes Anderson: Moonrise Kingdom

Ljetno kino „Bačvice“ pokazalo se kao odličan izbor za uživanje u najnovijem uratku moga omiljenog režisera. S obzirom da je i radnja filma totalni izviđački open-air, kino na otvorenom bilo je pun pogodak. Kao da sam se stopio s scenografijom.

A Wes Anderson ponovno je snimio odličan film. Vrlo nepretenciozan i nekomercijalno postavljen, a niti u jednom trenutku ti nije dosadno, razvučeno ili nezanimljivo. Radi se o tome da je Anderson kao i u svojim dosadašnjim filmovima (The Royal Tenenbaums, The Life Aquatic, Darjeeling Limited, Fantastic Mr. Fox …) odradio ogroman posao na detaljima. Gotovo bi se moglo pričati o Andersonovoj poetici, jer, bez pretjerivanja, razvio je toliko specifičan i prepoznatljiv stil da sada već gledajući insert u prolazu, mogu zaključiti kako se radi o njegovom novom filmu. Za one koje više briju na stil, pronašao sam odličan osvrt na stil filma na ovom blogu.

Dijalozi su inteligentni, likovi su promišljeni do detalja, kostimografija prati radnju – ovdje su npr. glavni akteri izviđači, a njihove su uniforme dominantne, naglašeno utječu na dojam i stil cjelokupnog filma. Izviđačke kape se mijenjaju (partizanske, traper, šeširi) košulje su pune krpenih prišivača, bedževa, zečjih šapa, starke i cipele na nogama su definitivno šezdesete! Zatim je tu i neizbježna gadgeterija (iako je radnja smještena u već spomenute šezdesete), a izdvojio bih prijenosni gramofon kojega glavna glumica u nekoliko navrata krade od vlastitog brata, megafon kojim se dovikuju članovi lokalne obitelji i kompas oldtimer kojega glavni akter nosi oko vrata i često koristi.

Glumačka ekipa je vrhunska; dvoje glavnih glumaca su zapravo još dječak i djevojčica – Jared Gilman i Kara Hayward, no prate ih veterani – lokalni šerif je Bruce Willis, vođa izviđača je Edward Norton, jedinu obitelj na otoku čine Frances McDormand i Bill Murray s djecom, glavni zapovjednik izviđača je Harvey Keitel, socijalna radnica je Tilda Swinton, a nećaka Bena glumi standardni Andersonov glumac Jason Schwartzman.

Niti jedna od ovih glumačkih zvijezda ne strši – ravnomjerno su zastupljeni i odrađuju svoje uloge kao da su na audiciji. Harvey Keitel pojavljuje se npr. tek pred kraj filma i odlično podiže atmosferu u tome trenutku. Dakle, glumci su ovdje definitivno podređeni filmu.

Film bi se mogao uvjetno nazvati i dječjim (iako nije preporučen za mlađe od 13, vjerojatno zbog natruha dječjeg seksa), ali je daleko premašio žanrovsku braću Družbu Pere Kvržice i Družinu Sinjega galeba.  S obzirom da se radi o dječjoj ljubavnoj avanturi, film vjerojatno neće biti proglašen filmom godine. Ipak, radi se o odličnoj predstavi, majstorski režiranoj, sa nevjerojatnim smislom za stil, poeziju, avanturu i specifičnim humorom koji nasmijava samo pojedince.

Ja uživah maksimalno…

Pranzo di Ferragosto

Okusi Italiju! Ta mi se asocijacija (po onoj reklami – okusi Dalmaciju) javila gledajući ovaj ugodan i zanimljiv talijanski film. Već sam prije razmišljao o tome kako neki igrani filmovi ponekad stvaraju precizniju i jasniju sliku stvarnosti nego dokumentarci ili npr. turistički vodiči nekog područja, a kod ovog je filma definitivno takav slučaj, barem sam ga ja tako doživio.

Sredovječni Gianni živi u Rimu sa svojom vrlo starom i zahtjevnom majkom. Kako je u stisci s novcem i u zaostatku s plaćanjem stanarine, pristaje za vrijeme praznika na kratko pričuvati i majku svog stanodavca. Ovaj s majkom dovodi i svoju tetku, a uskoro i Gianniev liječnik dolazi sa svojom mamom. S čašom vina u ruci i pregačom oko pasa, Gianni se, svjestan svoje financijske situacije, potpuno angažira oko svojih novopridošlih gošći. Priprema im ukusne obroke, nabavlja im hranu s lokalne tržnice, tijekom neradnog dana uz pomoć prijatelja traži svježu ribu po cijelom Rimu, kupuje vino i stvara ugodnu i veselu kućnu atmosferu. Naravno, gošćama se Giannijevo gostoprimstvo jako svidi, pa kada stigne vrijeme za odlazak, one ga na pragmatičan način nastoje izbjeći ili barem odgoditi…

Režiser Gianni di Gregorio ujedno je Gianni iz ovoga filma, a poznatiji je kao scenarist Gomorre. Nastojat ću pod hitno pogledati njegov zadnji film; Gianni e le donne.

U Berlinu dodijeljene Europske filmske nagrade

U sjeni izbora u Hrvatskoj (ha, ha) 2500 članova Europske filmske akademije proglasilo je prije nekoliko dana najbolje europske filmove u 2011. godini. Kako sam ove godine bio vrijedan i odgledao priličan broj europskih filmova (pa i ove nagrađene), malo sam se iznenadio kada sam saznao da je najboljim filmom proglašena Trierova Melancholia. Kako su mi neki stari uratci Larsa von Triera jako dobri, baš sam se upitao nije li ovdje na djelu slučaj dodjele glavne nagrade temeljem minuloga rada. Već sam napisao (pogledaj tri-četiri teksta ispod), da mi je čak i relativno svježi Trierov Antichrist znatno bolje (da ne kažem vrhunsko) djelo, pogotovo u usporedbi s Melancholiom. O Dogville-u da ne govorim, nakon njega osjećao sam se kao da sam pročitao ruski klasični roman od 800 stranica. Al ok, možda sam od Melancholie (ili bolje rečeno od Triera) malo previše očekivao.

Jako mi je drago što je najboljim režiserom/režiserkom proglašena Susanne Bier koja mi je fenomenalna. Ovdje je pobijedila sa filmom Heaven (In a Better World), a koji bi po mom mišljenju komotno mogao biti pobjednik i u prethodno spomenutoj kategoriji za najbolji film. Osim toga, film je ove godine dobio oskara za najbolji strani film. Jedini Suzanin film koji smatram osrednjim je onaj koji je snimila u SAD-u – Things We Lost in the Fire (bez obzira na odlične Benicio Del Toro-a i Halle Berry, dok su mi njezini danski filmovi svi redom odlični.

Najboljim dokumentarcem proglašena je Pina Wima Wendersa. Potpuno zasluženo. I o Pini sam već nešto napisao na blogu (odgledao sam je u sklopu Filmomanije negdje u listopadu), i tu se nema što reći. Iskusni Wenders godinama se pripremao za snimanje ovog filma, a onda je još posegnuo za 3D tehnologijom i rezultat je stvarno vrhunski. Šteta je što većinu ovih filmova možemo (legalno) pogledati jedino u sklopu nekakvih rijetkih ciklusa nezavisnog/europskog filma, pa ih tako odgleda stvarno mali broj ljudi. Gotovo da nemaš s kim popričati o viđenom…

Izgledavanje serije Bored to Death

Po uzoru na iščitavanje (knjige ili drugog teksta), trebala mi je riječ za ponovno detaljno gledanje HBO serije Bored to Death (mislim da je kod nas krenula s naslovom Ubi me dosada), sa pokušajem uočavanja propuštenih segmenata ili shvaćanja neshvaćenih zakulisnih i izmeđurednih komponenti iliti poruka. Naravno,  što se tiče prikladnije riječi, potpuno sam otvoren za dobronamjerne sugestije, izgledavanje ili (što sam također planirao upotrijebiti) „razgledavanje“  su nekako u ovom kontekstu na granici mogućeg pogrešnog poimanja.

Kako sam prvu sezonu odgledao još lani, baš mi je dobro došlo ponoviti gradivo, a sebi sam toliku potrošnju vremena na seriju protumačio potrebom pisanja teksta (kao da živim od recenzija, pa je to onako, ozbiljna stvar), al mora se čovjek i zabaviti, jel.  Uglavnom, kako je serija bazirana na specifičnom, suptilnom (rekao bih) intelektualnom humoru, pitam se koliko je zapravo gledatelja oduševljeno na istoj (visokoj) razini poput mene.  Meni se u seriji baš sve sviđa. Ona mi je ono, vidljiv napredak u televizijskoj produkciji, ne u tehnološkom smislu naravno, nego razina više u scenarističkoj, dijaloškoj, dramaturškoj i srodnim dimenzijama. Kako u glazbi postoje pojmovi poput post-rock, post-punk, možda i ovdje nedostaje nekakav pojam koji bi naznačio nadgradnju nad već viđenim i artikuliranim, a opet smislenim i vrijednim. Nekakav post-nešto je definitivno.

Najbolja serija u posljednjih deset godina defintivno mi je Six feet under (Dva metra pod zemljom) koju sam također „izgledavao“ tj. nakon njezinog televizijskog praćenja, lani sam pogledao svih 5 sezona zaredom (nekih 60 sati programa) i potvrdio si da je serija vrhunska.  Osim toga prošlo je već dosta vremena i za nju mogu reći da je prošla i test vremena – i dalje mislim da je prava zabava. Al Bored to Death je nešto posebno. Ovdje Woody Allen susreće Wesa Andersona. Newyorške priče u vlaku iz The Darjeeling Limited-a sa Tedom Dansonom iz neke pete dimenzije, a kao gratis – Zach Galifianakis (Mamurluk) u kostimu super-heroja. No nemojte misliti da je serija trivijalna. Osobno se grozim jeftinog humora za obiteljska opuštanja nakon večere. Ovdje se ne radi o tome. Ovdje je npr na  snazi gomila referiranja na opća mjesta filmske i književne kulture 20/21. stoljeća, tako da ćete ovisno o tome koliko ste upućeni u pojedina područja, moći pohvatati autorove dramaturške i scenarističke figure i kratke crtice.

Jason Schwartzman je Jonathan Ames, pisac u krizi (čini mi se da mu je negdje tijekom druge sezone odbijena druga knjiga), koji se igrom slučaja angažira kao privatni detektiv (na crno, radi preko oglasnika). Ted Danson je George Christopher, dobrostojeći i uspješan (barem nedje do početka treće sezone) urednik i kolumnist u novinama, oduševljen ženama (na rubu promiskuiteta) i oduševljen marihuanom (na rubu ovisnosti). Zach Galifianakis je Ray Hueston, strip crtač s povremenim bljeskovima na strip sceni, povremeni donator sperme lezbijskim parovima i hipohondar (čak i fizikusom djelomično nalik Zoranu Feriću).  Heather Burns je Leah, Rayeva ljubav koja se često traži, ali kao lik odlično funkcionira.  Serija je prekrasna. Za sada je snimljeno 3 sezone sa po 8 nastavaka, a ja čekam još…