Wim Wenders: Pina

Sinoć sam odgledao prvi nezavisni film snimljen u 3D tehnici. U hrvatskim Cineplexx-ima počela je Filmomanija, 10 dana sa novim filmovima Cannesa, Berlina i Venecijanskog festivala. Pina je izabrana kao svojevrsni uvod ili najava – prikazana je dan prije službenog početka programa.

Kako mi je Wenders jedan od omiljenih režisera, drago mi je što je baš on probio led snimanja 3D filmova, a koji nisu hoollywoodski trash blockbusteri ili filmovi za djecu. Pina je dokumentarni film o njemačkoj plesačici/koreografkinji Pini Bausch. Kako je umrla tijekom snimanja (2009. godine), film se pretvorio u tužnu posvetu njezinom životu koju možemo pratiti kroz rečenice plesača koji su s njom proveli posljednje godine života. Neki od njih iskreno su se zapitali u kojem će se smjeru i kako nastaviti njihov život i rad sada kada Pine više nema. Wenders je bez puno osobnih komentara/monologa ili sličnog, prikazao jako puno čistog modernog plesa, dojmljive koreografije, izvedbi postavljenih na kazališne daske, ulicu, parkove, industrijska postrojenja ili u vagone gradskog visećeg vlaka.

Na samom početku filma, 3D tehnologija me jako oduševila. Prva kazališna izvedba djelovala mi je, ne kao da ju gledam iz prvog reda uživo, nego kao da stojim na samim daskama, neposredno uz plesače. Kasnije se valjda navikneš na efekte, no bez obzira, ostaje ti fascinantno vizualno iskustvo koje mi je djelovalo jako ugodno i kvalitetno. Sama tema filma definitivno nije za svakoga. Ni sam ne brijem na ples, koreografiju ili nešto slično tomu, no osobno sam uživao u režiji i sitnim inovacijama u montaži, audio efektima, glazbi, već spomenutoj 3D tehnologiji.

Baš mi je drago da je Wenders i dalje u vrhunskoj intelektualnoj kondiciji, ovdje ne postoji niti trun reciklaže njegovih prošlih uspjeha niti trag ikakvog podilaženja širokoj publici. Ovo je baš klasični dokument jednog života i djela, snimljen na vrhunski način.

Pearl Jam Twenty

Sinoć je u hrvatskim Cineplexx-ima premijerno  prikazan dokumentarni film Camerona Crowa – Pearl Jam Twenty. Film je snimljen povodom 20. godišnjice postojanja benda i dobar je podsjetnik na slavne dane stvaranja grunge-a,  na period kada je Seattle bio glazbeni centar svijeta, a scenom su harali Nirvana, Alice in Chains, Soundgarden, Mother Love Bone i naravno Pearl Jam.  Kako se period poklopio i s mojim tinejđerstvom i glazbenim odrastanjem, djelomično sam subjektivan u ocjeni ovoga emotivnog glazbenog putovanja, no i prosječnom gledatelju vjerojatno će biti zanimljiv tijek nastanka zanimljivog glazbenog pokreta s kraja stoljeća.

Cameron Crowe više mi se svidio režijom igranog filma Singles od prije 19 godina kada je također Seattle i njegova scena glavna podloška emotivnim i ostalim događanjima (Pearl Jam se pojavljuje u filmu), dok je u ovom dokumentarcu nekako previše zamutio slike i previše toga prepustio akterima i njihovim pričama. Dobro je u svemu tome što su likovi koji prolaze kroz dokumentarac sami po sebi dovoljno interesantni da ih ne treba previše modificirati,  pa stvar funkcionira. Odlični su mi npr.  osvrti Kurta Cobaina na Pearl Jam;  on ih je dobrano prao i kritizirao, govorio kako su prekomercijalni i slično, no kako su članovi benda sami priznali, vjerojatno je utjecao na njih u smislu da su se konstantno preispitivali i nastojali poboljšati svoje izvedbe. Zanimljivo je vidjeti koliki je Cobain imao utjecaj na tadašnje glazbenike i koliko je njegovo mišljenje znalo mijenjati stavove drugih.

Vedder i Cobain imali su u tom periodu dogovor da nikada ne daju intervju Time-u jer su to „novine koje čitaju roditelji, a ima ih i u doktorskim čekaonicama!“ Vedder je ipak, ne svojom voljom, u tom periodu završio na naslovnici.

Pearl Jam pokrenuo je veliki sudski spor protiv Ticketmaster-a, kompanije koja distribuira ulaznice za koncerte u SAD-u, tražeći snižavanje cijene i uklanjanje njihovog monopolističkog položaja. Tijekom perioda suđenja godinu dana sami su organizirali koncerte i po njihovim riječima to im je jedan od najtežih perioda u karijeri.

Odlična  je snimka s koncerta Neil Younga i Pearl Jama kada izvode Keep on Rockin’ In The Free World. Neil je po Vedderovim riječima za bend nešto poput oca, ogroman autoritet i netko čije se mišljenje uvažava…Evo, kao da sam jučer čuo za Pearl Jam, a već prošlo dvadeset godina…

Arcade Fire (i ostalo na In musicu 2011.)

 

Priču o Arcade Fire možda bi najbolje opisala njihova predgrupa sa ovogodišnjeg In musica. Dakle, kada vidim ove starmale mladiće (i djevojke) pomislim na Partibrejkerse i onu njihovu „nikad nisam bio mlad, bio sam uvek star…“. Eto, kako su stvari na Festivalu zapravo vrlo inteligentno složene, a ja onako naivan na početku sam se pitao, pa tko je blesav stavio stare yu rockere kao predgrupu Arkađanima?

Osjetilo se i da Arcade Fire nisu često na Balkanu. Pjevač se malko pokušao spustiti u publiku, pa jedva izvukao živu glavu. No prošao je ipak samo s izvučenom košuljom i možda kojom sitnom ogrebotinom. Slijedećeg dana na Grindermanu pitao sam se što bi se dogodilo da je njihov gitarist sišao u publiku? Ako ste ga zamijetili, vjerojatno se slažete da bi se dio publike razbježao po Jarunu. Eto, to je par motiva koji su mi ostali u sjećanju od prošlog tjedna, a ostalo je i nešto jako dobrog rocka koji će me motivirati za slijedeći (nadam se skori) pohod…