Robert Perišić: Područje bez signala

PERIšić_finalKnjiževna kritičarka Jagna Pogačnik s velikim je ushitom u Jutarnjem listu prenijela dojmove o novom romanu Roberta Perišića. Nekako paralelno u jednoj od kulturnih emisija kulturnog Dražena Ilinčića, njegov gost književnik i prevoditelj Borivoj Radaković spomenuo je Perišića kao jednog od naših rijetkih pisaca koji imaju  iskustava s pisanjem pod utjecajem raznoraznih opijata (tema emisije je bila vezana uz umjetnost i drogiranje) pa me i to dodatno motiviralo da pomnije iščitam što nam Perišić ovoga puta ima za reći i mogu li možda prepoznati dionice koju su eventualno napisane pod utjecajem kakve zabranjene supstance. Držeći ipak nekakvu rezervu glede osjećaja gospođe Pogačnik, uzeo sam novoobjavljenu (svibanj 2015.) knjigu i pročitao ju u dva dana, skoro pa u dva daha.

Prethodni Robertov roman, Naš čovjek na terenu, prilično me razonodio (nekoliko postova niže), i nije mi dakle bio problem prihvatiti Jagnin izazov – mogu vam reći da je novi roman stvarno pun pogodak.

Iako se opirem temema koje se i u natruhama vuku po području regiona i makar i kroz fleš dotiču rata i poraća, Perišić s njima radi svojevrsni salto mortale i prekobacuje vremena, žanrove, dinamiku i stil s jednog prostor/vremna na drugo, stvarajući definitivno jedan novi, posttranzicijski (kradem Jagnu) koncept, koji odlično funkcionira čitatelju ako je barem povremeno prelistavao kakve dnevne novine u zadnjih dvadeset pet godina.

Radnja prati dvojicu prijatelja,  koji dolaze u ratom i poraćem poharano (nekoć industrijsko) mjesto i kroz ludi poduzetnički poduhvat pokreću proizvodnju turbina u godinama zapuštenoj tvornici. Obnova postupno počinje obuhvaćati i ljudske sudbine, zapušteni i zaboravljeni inženjeri strojarstva i elektrotehnike vraćaju se u svoje slavne dane evocirajući povratkom u tvorničke hale i svoje predratne već pomalo zaboravljene životne priče. Situacije se dinamički razvrću što vremenski što interkontinentalno, kroz nekoliko država prateći privatnu ili sudbinu tvrtke koje je u potrazi za svojim naručiteljem u neimenovanoj turbulentnoj zemlji trećeg svijeta. Svrgavanje režima, revolucija, bijeg, međunarodni šverc oružjem, lokalna mafija, droga i mnogo toga drugoga uz puno previše alkohola i nešto nasilja (pa i poneki rezervirani seks), ugodno će vam upotpuniti vaš planirani godišnji odmor na nekom ručniku ili ležaljci na kakvoj jadranskoj plaži. Naravno, sve je popraćeno i decentnom dozom Perišićevog humora koji se kreće na razini od Ante Tomića, visokointeligentnih pošalica uz lajnu bijeloga pa do klasičnog bosanskog vica. Geg, parodija, akcija i drama, sve u jednom dobro začinjenom loncu koji bi ovoga puta mogao dobro proći i kod nešto šireg čitateljstva. Toplo preporučujem za ovo nadasve toplo ljeto, a neka vam je dodatni izazov prepoznati dionice koje je Perišić napisao pod utjecajem nedozvoljenih supstanci, jer, kako kažu upućeniji od mene, razvidno je da je to u pitanju…

Muriel Barbery: Otmjenost ježa

Muriel Barbery francuska je književnica, rođena u Maroku, odrasla u Francuskoj, a trenutno s mužem Stephaneom živi u Japanu. Također je profesorica filozofije.

Prvih nekoliko stranica njezine zanimljive knjige u nekoliko me navrata podsjetilo na norveškog profesora filozofije Josteina Gaardera, koji je svoje teorijsko znanje iz filozofije pretočio u prekrasnu knjigu Sofijin svijet. Radi se o tome da se i Barbery i Gaarder u svojim knjigama često (iako Gaarder temeljitije i češće) referiraju na poznate svjetske filozofe, citirajući ih i provlačeći kroz kontekste događaja o kojima pišu; Gaarder edukativno, školski, štreberski, a Barbery pronicljivo, cinično i sarkastično.

Barbery dakle piše o svoje dvije junakinje, dvanaestogodišnjoj adolescentici Palome i pedesetčetverogodišnjoj kućepaziteljici Renee koje žive u samostojećoj palači s osam luksuznih divovskih stanova u ulici Grenelle 7. Renee je udovica, niska, ružna debeljuca, s kurjim očima, po vlastitim riječima – neupadljiva i beznačajna. Palome je vrlo inteligentna i kritična mlada osoba, koja je odlučila pod svaku cijenu spaliti kuću u kojoj živi i izvršiti suicid. Renee se gotovo namjerno skriva u ulozi kućepaziteljice jer joj to odgovara i jer je tako navikla, dok u tajnosti čita Tolstoja, Marxa, sluša Mahlera i vodi dubok unutarnji intelektualni život. I jedna i druga okružene su bogatim snobovima, Palome u okruženju vlastite obitelji, a Renee kao sluškinja, nekakva novovjeka Pepeljuga. Kroz razmišljanja dvije naizgled različite osobe pruža nam se prekrasan uvid u društvene staleže, svijet predrasuda, malograđanštine, ljudske gluposti i besmisla.

Kada u kuću useli novi stanar, japanac Kakuro, Renee doživljava duboki emotivni i životni obrat, a Palome vidjevši neobičan razvoj situacije, počinje promišljati o svojim stavovima na drugačiji način. Situacija se upravo počne kretati ka jednom holivudskom happy endu, no pred sam kraj dočeka nas tragičan i neočekivan rasplet. Uvjetno rečeno…

Knjiga je u Francuskoj objavljenja 2006. a u Hrvatskoj u izdanju Litterisa 2009.. Mona Achache snimila je 2009. po knjizi film Le herisson.

Uvod u Degustaciju slobode Davora Rostuhara

Nedavno sam prisustvovao predstavljanju Rostuharove nove knjige – Degustacija slobode, a o spomenutoj knjizi autor je prozborio doslovno dvije riječi. Cijelu večer uživali smo zapravo u projekciji odličnih fotografija i kratkih filmova koje je snimio na višemjesečnom putovanju zapadnom Afrikom. Knjigu ću nastojati pročitati što prije, a kao Uvod koji spomenuh u naslovu, vratio bih se na autorovu Džunglu koja je objavljena 2009., a koja nije doživjela tretman koji joj objektivno pripada.

Džungla

Ovo je jedna od najedukativnijih domaćih knjiga koju sam uzeo u ruke, a da se ne radi o školskom udžbeniku. Profesori geografije mogli bi ju vjerojatno koristiti kao pomoćnu literaturu pri obradi pojedinih nastavnih cjelina, a određeni segmenti (poput putovanja po Novoj Gvineji) totalno su pionirski pothvati za domaće uvjete (bez obzira što su npr. otok već pohodili Malnar i Bebek u svojoj legendarnoj Potrazi za Staklenim gradom). Ovdje je razlika u tome što Rostuhar prije putovanja odradi temeljitu pripremu provodeći mjesece u arhivima knjižnica, pa je uz to što prezentira svoje probijanje kroz džungle i planine, pun dodatnih podataka, informacija, iskustava prethodnih istraživača i suprotstavljenih mišljenja (poput onih kršćanskih misionara i raznih zapadnjačkih NGO-ova). Opisi viđenog su redovito popraćeni već kumuliranim informacijama, sociološkim natuknicama i subjektivnim mišljenjima autora, što je izuzetno vrijedno, jer dolazi s lica mjesta.

Rostuhar dakle u knjizi pokušava istražiti može li se danas na zemaljskoj kugli još uvijek pronaći potpuna divljina. Postoji li u džunglama još uvijek plemena koja razvijeni čovjek još nije kontaktirao i nastoji osobno otkriti gdje bi ta područja mogla biti. Naravno, ne radi to putem Googlea, već direktno u džunglama – od Amazone do Nove Gvineje! I kao što rekoh, rezultat je vrlo edukativno i informativno štivo za svakoga koga zanima antropologija, geografija, sociologija, povijest i kultura. Možete npr. saznati kako na Novoj Gvineji još uvijek postoji 1000 različitih plemena od kojih, zbog stroge teritorijalne podijeljenosti, svako govori svojim jezikom, pa tako samo na tom otoku postoji gotovo 1000 jezika što je petina svih poznatih svjetskih jezika!

Knjiga je obimna (nekih 500 stranica) i popunjena autorovim odličnim fotografijama s terena. Po svemu tome, stvarno je jedinstveno izdanje, prilično različito od svega što smo do sada imali prilike vidjeti na domaćoj putopisnoj polici, a čak i prilično različito od onoga što je Rostuhar do tada pisao. Moglo bi se reći da je putovanje u ovoj knjizi – gratis…

Znači, moje je mišljenje da bi prije Degustacije slobode trebalo djelomično degustirati  Džunglu, a možda i Samo nek se kreće istog autora. Stvari će onda vjerojatno bolje sjesti na mjesto…

Boris Veličan: Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše

Ovo je najnovija knjiga Borisa Veličana, domaćeg putopisca s nekoliko objavljenih knjiga u posljednjih par godina. Kako se čovjek već opustio glede izdavaštva i pisanja, ovo je toliko opušteno i nepretenciozno djelo, da pomalo vuče na totalnu zafrkanciju.

Putopis prati autorovu rutu od Zagreba do Sahare, a kretanje je vrlo usporeno, većinom pješice osim prelaska brodom od Zadra od Ancone i onda ponovno brodom preko Sredozemnog mora od Italije do Tunisa. Najteži, najusporeniji i najtužniji dio puta je početak – pješice od Zagreba do Karlovca, pa dalje uz Mrežnicu – ovdje je pokušao odraditi dionicu čamcem ali vrlo neuspješno. Vjerojatno niti jedan putopisac (a čitao sam ih dosta, domaćih i stranih, od braće Seljan naovamo), nije u svojim pričama bio toliko detaljno iskren oko svojih problema, promašaja, ljudskih slabosti, fizičkih problema, žuljeva, crijevnih viroza, povraćanja, masturbacija, gladi i žeđi i neugodnosti s ljudima i životinjama. Baš kad pomislim da sam od ovog autora čuo/pročitao sve što trebam, on me opet iznenadi pijanim povraćanjem u nečiji parkirani Peugeot tijekom putovanja kroz Italiju. Mislim, odvratno, a opet, tko bi drugi uopće priznao ako je tako nešto i napravio tijekom nekakvog putovanja! To je zapravo i najveća vrijednost putopisa Borisa Veličana. On je u njima napisao sve. Nema uljepšavanja, romantizma, fotošopiranih prikaza i gomile preseravanja kakva su gotovo obavezno prisutna kod većine novovalnih domaćih putopisaca. Kod većine je sve glatko, a sva mjesta na koja stignu su kao iz bajke. Oni nikada ne kasne na trajekt i nikada nemaju problema u sporazumijevanju sa strancima. Nikada nemaju luđačku glavobolju, krvave žuljeve na nogama, napade panike ili išta slično. Definitivno se tu radi i načinu na koji pojedinci putuju – Veličan je uglavnom u nekakvim teškim stotinukilometarskim pješačenjima, često bez hrane i vode, pa su problemi gotovo obavezno prisutni. U knjizi Meni je svaki dan nedjelja pješačio je npr. od Petrograda do Pariza.

Da ne pomislite da se ovdje radi samo o nekakvom Charles Bukowski pijanom bauljanju, postoje u knjizi prekrasni prikazi putovanja po Velebitu, gotovo cijelom Premužićevom stazom, uz ugodne prikaze prirode, šuma, vrhova, izvora i svega što ide uz najljepšu hrvatsku planinu. Osim toga jako je dobro prikazan Tunis, onaj dio koji uglavnom ne vidite kada uplatite turistički paket aranžman i krećete se po zadanim turističkim rutama. To je jako dobro napravljeno. I popraćeno solidnom količinom fotografija s lica mjesta. Eto, tko voli, knjigu je objavio Algoritam 2011. …

Jon Krakauer: Bez daha

Krakauerovu knjigu stvarno sam pročitao „bez daha“, ne sjećam se kada sam uopće zadnji put pročitao neku knjigu u jednom danu, a kamoli u jednom dahu (možda Karakaševe Eskime, al to je stvarno knjižica i stvarno je bilo davno). Uglavnom, kako je kod mene emotivni i duhovni život dosta blizak filmu, tako sam i za Jona Krakauera saznao nakon što sam odgledao film Seana Penna Into The Wild (U divljini). Krakauer je napisao knjigu, a Sean Penn odradio scenarij i režiju, pa snimio odličan film o mladom Amerikancu koji nakon mature odlazi na epsko putovanje po SAD-u i potom tragično završava život u divljini Aljaske.

Into Thin Air (Bez daha) je knjiga napisana dokumentaristički po istinitim i tragičnim događajima koji su se zbili 1996. godine i kojima je novinar Krakauer svjedočio na licu mjesta. Godinu dana prije američki magazin Outside ponudio mu je dakle mjesto u komercijalnom usponu na Mount Everest s ciljem da kritički promotri i napiše seriju tekstova o ljudima koji plaćaju ogromne iznose novca kako bi ih vrhunski vodiči odvukli na najviši vrh svijeta. Kako je već imao nekakvog planinarskog iskustva, a poduzeo je i nekoliko alpinističkih poduhvata u svojoj karijeri na području Patagonije i Aljaske, bio je logičan izbor uredništva za ovakav posao. Krakauer je prihvatio ponudu ali je tražio jednogodišnju odgodu kako bi se pripremio ne samo za boravak u baznom logoru, već i za uspon na vrh sa ostalim članovima ekspedicije. I tako, putovanje u Kathmandu (glavni grad Nepala), lokalne vožnje, pa trekking do sela ispod planine, upoznavanje s članovima ekspedicije, vodičima i klijentima, upoznavanje sherpa koji su radili kao pomoćnici na usponu proteklo je u ležernoj i pozitivno avanturističkoj atmosferi. Na putu se susreću i s konkurentskim tvrtkama koje vode svoje klijente, a i sa uobičajenim nekomercijalnim ekspedicijama iz raznih dijelova svijeta koje su se te godine uputile na vrh svijeta.

Krakaueru je sve djelovalo uglavnom ok dok se nisu popeli do baznog logora ekspedicije (mislim da se on nalazi na nekih 5000 metara nadorske visine) i kada je spoznao koliko su klijenti koji su platitli i po 70.000 dolara za ovo putovanje zapravo nepripremljeni za ono što ih čeka. Mnogi su došli u potpuno novim, tek kupljenim nerazgaženim planinarskim cipelama, Japanka nije znala montirati dereze (metalne šiljke koji se montiraju na cipele i koji su obavezni za kretanje po ledu), nisu bili spretni s korištenjam cepina, itd itd. Uglavnom, svašta, no s obzirom da je Rob Hall, vodič grupe, bio izvrstan i iskusan u svom poslu, pazio je da klijente postupno priprema za uspon, visinske pripreme su odrađene školski, usponi do logora 1 i 2 pa ponovno spuštanje u bazni logor kako bi se vidjelo kako tko diše i slično. I tako, dan po dan, ekpedicije su se jedna za drugom polagano kretale prema vrhu, a neiskustvo klijenata potpomognuto ne baš sjajnim vremenskim uvjetima na vrhu rezultiralo je katastrofalnim razvojem situacije na zadnjim etapama uspona. Kada bih vam napisao što se sve dogodilo, bilo bi kao da u krimiću odmah otkrijem tko je ubojica. Uglavnom, 16 ljudi je smrtno stradalo, za neke se čak ne zna niti na koji način, poginuli su čak i iskusni vođe ekspedicija, Sherpe , klijenti, neki od preživjelih završili su s teškim amputacijama ruku ili nogu i slično. Krakauer je igrom slučaja svjedočio jednoj od najtežih tragedija u povijesti uspona na Mount Everest, a knjiga je u kontekstu planinarstva, alpinizma, ekspedicionizma i sličnih poduhvata rekao bih poprilično edukativna i upozoravajuća. Usto, odlično je štivo, možda malo više za one koji se bave nekom od navedenih aktivnosti i lakše si mogu predočiti kontekst događanja…Za sve ostale, kao da gledate najbolju moguću epizodu Preživjeti divljinu u kojoj mnogi zapravo ne prežive.

Ekološki kontekst priče

Na Južnom sedlu, pred samim vrhom, nalazilo se tijekom ovih događaja oko tisuću praznih boca kisika koje su različiti penjači ovdje odbacili prilikom povratka s vrha. Po Mount Everestu razbacano je na tisuće komada različite opreme, užadi, plastike, šatora, vreća, rukavica i smrznutih ljudskih tijela. Bez obzira što od sredine devedesetih nepalska vlada skupo naplaćuje ekspedicijama uspon na vrh, entuzijasta penjača i dalje ne nedostaje. Sherpama se plaća svaka vraćena prazna boca kisika, no to za čišćenje planine vjerojatno nije dovoljno. Kako mi je neki dan rekao prijatelj alpinist, na svijetu postoji 14 osamtisućnjaka (vrhova iznad 8 tisuća metara visine), a 99,9 % penjača želi se popeti isključivo na Mount Everest. Takva je valjda ljudska narav…

Anthony Bourdain: Opaki zalogaji

Jučer sam bio u lovu na tuljane. U osam ujutro, umotan u bundu od karibua, ušao sam u kanu i otisnuo se u ledene vode Hudsonova zaljeva, zajedno s televizijskom ekipom i Eskimima koji su nas vodili. Do tri popodne sjedio sam prekriženih nogu na kuhinjskom podu na kojem je bio prostrt plastični pokrov i slušao Charlieja, svog domaćina, njegovu obitelj i nekoliko starijih članova plemena kako se oduševljeno kikoću dok su rasijecali tuljanovu lešinu, sirovo meso, salo i mozak našega tek ulovljenog plijena. Baka je ciknula od zadovoljstva kad je Charlie raskolio lubanju, otkrivajući tuljanov mozak i hitro zarila prste u ljigavu masu. Mali je poslušno zasjekao bubreg. Mama je velikodušno razrezala jednu očnu jabučicu (najbolji dio) i pokazala mi kako isisati unutrašnjost kao da se radi o velikom zrnu grožđa.

Ovako uglavnom piše jedan od najboljih američkih pisaca o hrani (kako ga je titulirao New York Times), pa ako i niste nabrijani na kuhinju ili hranu općenito, s ovim se štivom definitivno možete jako dobro zabaviti. Dodatna je dimenzija Bourdaina što se gotovo svaki njegov odlomak ili priča događa u drugoj zemlji ili čak kontinentu, tako da je zadovoljen i ovaj putopisni segment (koji je u zadnje vrijeme nekako opet jako popularan).

Već sam prije par godina napisao jedan tekst o njegovoj knjizi Kuharovo putovanje i tu sam se i tada ogradio od silne inflacije različitih kuharsko/kulinarskih show-ova, emisija, serijala ili sličnih pizdarija od kojih me hvataju grčevi, ali Borudaina ne promatram u tom (negativnom) kontekstu. On je za mene pisac, a to što je usput i vrhunski svjetski kuhar i poznavatelj kuhinje, samo je usputna vještina kroz koju on progovara o dosta različitim temama suvremenog načina života. Knjiga dakle ne sadrži niti jedan recept, iako se dosta detaljno opisuju mnoge food-connected  stvarčice. I nema koncepta – to su tekstovi koje je objavljivao tko zna gdje sve ne, sakupljeni na hrpu i uvezani u korice knjige. I to je to. Ne možete izgubiti nit, svaka je tema za sebe, iz svake dobijate uvid u stvari koje vjerojatno sami ne bi nikako mogli dokučiti, a ono što mi se jako jako sviđa, je iskrenost i otvorenost kojom Bourdain opisuje sve i svakoga. Mnogi kuhari ili javne osobe su doslovno popljuvane bez ustručavanja- nelicemjerno i otvoreno – on piše ono što misli, a Jamie Oliver i Woody Harrelson ako ga čitaju, imat će o čemu razmišljati.  Oliver mu je naime i inače trn u oku, a hollywoodska zvijezda Woody Harrelson tek od nedavno – otkada je postao ikona i zagovornik Raw Food pokreta u Sjedinjenim državama. Bourdain u Opakim zalogajima argumentirano opisuje svoje protivljenje jedenju sirove hrane; nevjerojatan mu je Harrelson koji npr. putujući Tajlandom ne želi uživati u tradicionalnoj vrhunskoj azijskoj kuhinji, nego provodi dane jedući sirovo povrće i voće! Ali Boudanin se ne sekira previše jer po njegovom – tko će normalan uopće slijediti Harrelsona u njegovim fix idejama? I da, kako je to duhovito opisao – vegetarijanci su naspram pripadnika Raw Food pokreta teški hedonisti!

Iako se FT i Economist vjerojatno na stotinama stranica mjesečno već godinama bave ekonomskim bumom Kine i njihovom gospodarskom strategijom, čak niti u tim analizama nećete pronaći ono što je u ovoj knjizi tako jednostavno i slikovito objašnjeno – ako nas Kinezi preplave, barem ćemo i mi na zapadu konačno dobiti prekrasnu i raznoliku kuhinju s tisućugodišnjom tradicijom. Knjigu je u Hrvatskoj objavila Fraktura 2011., a na hrvatski su prevedene još i Kitchen Confidential (Dosije kuhinja) i A Cook’s Tour (Kuharovo putovanje), meni obje odlične.

Mirjana Krizmanić: Tkanje života

O američkoj takozvanoj popularnoj psihologiji nisam u hrvatskim medijima, a naročito na HRT-u ikada čuo ništa pozitivno ili barem neutralno intonirano. Naši poznati psihijatri, psiholozi, sociolozi ili pedagozi uvijek su se, kao da je to nekakav trend ili opći stav struke (ili struka), na popularnu psihologiju obrušavali kao da se radi o najvećem zlu koje se može materijalizirati u obliku knjige. Opravdano je, naravno, da struka kritizira amaterizam, nestručnost, autore koji iz komercijalnih razloga koriste ili iskorištavaju pojmove psihologije, no kao i kod medicine, u stvarnosti postoji ogromna praznina koju klasična znanost jednostavno ne pokriva pa se narod koristi alternativnim metodama; u medicini ljekovito bilje, bioenergija, minerali, akupunktura, ayurvedska znanost, a u psihologiji (ako izuzmemo golem udio koji pokrivaju svjetske religije i vjera općenito) ostaje na djelu popularna psihologija. Kako su si ljudi u nuždi skloni pokušati pomoći na razne načine, sasvim je normalno da posegnu i za kakvom literaturom samopomoći, rekli bismo, nekakvom prvom i vrlo jednostavnom koraku koji im može otvoriti nekakve nove mogućnosti, ukazati na ono što su eventualno previdjeli i ponuditi nekakve instant (ili klasik) korake koji ih mogu zaliječiti ili riješiti nekakav njihov problem – bračni brodolom, financijsku krizu, tinejdžera izvan kontrole ili debljinu.

No što nudi struka (ili bismo se mogli našaliti i reći – nepopularna psihologija)? Ako ćemo uzeti za primjer najprodavaniju knjigu u državi u posljednjih nekoliko godina, ne puno. Tkanje života Mirjane Krizmanić pročitao sam zapravo iznenađen kad sam nedavno slučajno na top ljestivici u emisiji Pola ure kulture skužio da je i nakon dvije godine od objavljivanja ta knjiga i dalje među prvih nekoliko po prodaji u domaćim knjižarama. I evo, pročitao sam je dakle kao fenomen i iz znatiželje da vidim što su tisuće ljudi doživjele kroz ovu knjižicu.

Kao prvo, ukratko ću reći da je autorica psihologinja s cjeloživotnim iskustvom u svojoj struci, s već objavljenim knjigama i mnogobrojnim radovima, s iskustvom rada sa stradalima nakon domovinskog rata i mnogim drugim iskustvima iz prakse, dakle, nema riječi o amaterizmu, prodavanju magle ili ičemu takvom. Knjiga je stvarno djelo struke. I to je to.

Od prve do zadnje teme, od osvrta na odnos s roditeljima, o braku, o ljubavi, prijateljstvu, dobrim i lošim iskustvima, itd, itd… Mirjana navodi sve moguće razne kombinacije koje su nam se ili nam se mogu dogoditi i stručno nas izvještava kako je to normalno i kako je to logično i kako svi imamo različita iskustva koja nas formiraju. Ona jednostavno, mogli bismo reći, motivira ljude da se na neki način pomire sa svojom situacijom, kakva god ona bila. To ide do te mjere da mi je osobno čak djelovala pesimistično kada u segmentu o braku ona ističe kako svoju partnericu ili partnera i njezine ili njegove navike (ako nam se eventualno ne sviđaju) vjerojatno nećemo nikada moći promijeniti koliko god ljubavi imali i koliko god truda uložili! Prijateljici ili prijatelju (po Tkanju) ne bi trebali ukazati na njihovo eventualno diskutabilno ponašanje, ružne navike ili slično, jer su ih oni i sami svjesni, ali zbog neke traume iz prošlosti, ne mogu to riješiti i prave se kao da je to normalno ponašanje. Stvarno totalno obrnuto od popularne psihologije. I stvarno ne znam čemu sve to. I sada tek ne znam čemu služe prijatelji :))

Kada se osvrnem oko sebe, ovo je društvo ljudi koji su se pomirili sa svojim situacijama i koji, koliko ih god gazili, i dalje nisu spremni na radikalne ili revolucionarne poteze ili odluke (pomislite samo tko nam je na vlasti posljednjih dvadeset godina). Pa im još samo fali da im netko službeno i stručno priopći da je to ok što ništa ne poduzimaju. Možda je autorica svjesno izbjegla davanje nekakvih instant savjeta bojeći se neuspjeha svojih sljedbenika ili korisnika, no svatko koliko toliko normalan, svjestan je da se život sastoji od pokušaja i pogrešaka i da neće biti propast svijeta ako se neki od dobronamjernih (a ovdje bi se radilo i o stručnom) savjeta pokaže neuspješnim na osobnom primjeru.

Koristan je vjerojatno ovaj pristup ljudima koji su frustrirani vlastitim nemogućnostima, koji su na neki način spriječeni u poduzimanju različitih životnih koraka, pa ih Tkanje života lišava barem te spomenute frustracije. Možda je Krizmanić baš previše radila s različitim ratnim stradalnicima od kojih mnogi vjerojatno objektivno više nemaju snage za nove početke, pa im ovaj pristup mirenja sa situacijom također može biti koristan i na neki ih način smiriti. Ostali bi se, po mom mišljenju, trebali držati podalje od ovakove (nepopularne jel) psihologije…

Osim toga, čak i u Hrvatskoj postoje psihologinje (npr. Majda Rijavec i Dubravka Miljković) koje ne spadaju u beletristiku, a radovi su im puni praktičnih savjeta, koraka, poteza ili prijedloga kako rješavati stvari (a ne se miriti s njima). Znam baš dosta mladih obitelji kojima je njihova literatura odličan vodič za odgoj djece i rješavanje različitih eventualno iskrslih sukoba, koji si kroz ovakvu literaturu poboljšavaju komunikaciju na različitim nivoima i zapravo podižu kvalitetu života. Slični primjeri postoje i za pomoć u rješavanju financijskih problema, izlaženje na kraj s ovisnostima i slično. Ako vam mogu pomoći, zašto
ih ne iskoristiti! Na kraju još jedino ne mogu shvatiti otkud toliki interes za Tkanje života. Možda je fenomen sličan onom književnom uratku Nives Celzijus, al’ opet ne bih išao tako daleko. Vjerojatnije je da je iskusna psihologinja vješto pogodila mentalitet svojih sugrađana kojima je opasno bilo što nametati, mijenjati ustaljene i prihvaćene stavove i mišljenja i kojima odgovara da ih se uljuljka i umiri jer inače postanu jako jako razdražljivi ili možda uvrijeđeni. Do daljnjega dakle, prodaja će vjerojatno i dalje rasti…