Zdravo trčanje vs. bolesni nogomet

Stublic_561538S1Nogomet je zadnjih nekoliko godina postao dio informativnog programa zbog kojega sve više ljudi ne želi gledati vijesti ili čitati novine. U kontekstu nogometa više se gotovo i ne govori o sportu već isključivo o mutnim poslovima, kriminalu, nasilju – vijesti se pojavljuju u crnoj kronici, prate se događanja sa suđenja podmićenim nogometnim sucima, raspravlja o korupciji, sumnjivim financiranjima, još sumnjivijim transferima i slično. Ništa novo, a blago rečeno, boleščina…O imenima aktera navedenih zbivanja nema potrebe; popraćeni su imenom i prezimenom gotovo u svim dnevnim novinama – praktički na dnevnoj bazi.

Obradovao me stoga osvrt Romana Bolkovića objavljen na Index-u prije mjesec i pol s naslovom: Nosite se u krasan kurac, i vi i Plavi vulkan. Zdrav je to i jednostavno primjenjiv sažetak misaonog paketa kojega bih preporučio svakom normalnom čitatelju koji želi promišljati o domaćoj nogometnoj sceni.

Ono što sam zapravo ovdje htio natuknuti je nevjerojatna potreba predstavljanja nogometa kao PRVOG, vodećeg, osnovnog, nacionalnog i neupitnog nositelja hrvatskog sporta iako on to više definitivno nije. Nije po fizičkoj prisutnosti navijača na utakmicama, nije po uspjehu klubova (trenutnu dobru vibru NK Rijeke navest ću ovdje kao izuzetak), nije po odgoju mladih generacija u sportskom duhu,  nije po ikakvom drugom relevantnom kriteriju. Također, kada bismo uzeli u obzir i dalje ogromnu količinu novca koja se iz raznih državnih, županijskih i gradskih proračuna prelijeva u džepove kojekakvih mutnih nacionalnih nk-ova, situacija bi izgledala još jadnije. Uzmimo samo aktualni primjer pojave američkih poduzetnika koji su nedavno pokušali kupiti NK Hajduk, a zatim i NK Osijek i koji su tako hladno odbijeni s tako tipičnom hrvatskom pričom u kojoj nama ponovno ne treba nekakav strani investitor već će grad nogometne dugove platiti sam kreditom koji će dugo godina vraćati njegovi sve siromašniji i sve zaduženiji stanovnici. Jadno, jadno i žalosno.

A zašto trčanje?

Zato što gomila često ne vidi alternativu pa sa svojim „nacionalnim“ sportom dijeli i dobro i zlo. A za tim stvarno nema potrebe. Zlo bi trebalo ostaviti onima koji su ga generirali i kreirali, a alternativa u ovom (zdravom, rekao bi Srećko Horvat) društvu itekako postoji i meni posljednjih godina izgleda jako dobro. Za ovaj tekst izabrao sam primjer trčanja.

Posljednjih nekoliko godina naime kod nas trčanje doživljava pravu renesansu. Otvaraju se trkačke škole, povećava se broj raznih lokalnih manifestacija, utrka raznog tipa, polumaratona, brdskih orjentacijskih i sličnih, a sve više ljudi aktivno se uključuje u ove dobrodošle trendove. Prošli mjesec održan je Večernjakov zagrebački maraton s opet rekordnim brojem sudionika! Sport je to u kojem sudjeluje tisuće ljudi, ne kao promatrači, već kao aktivni sudionici. Za sport ti ne treba bogati tata već jedino nekakve patike i dobra volja, tako da smo u startu izbjegli potrebu za raznim managerskim ugovorima, financiranjima iz gradskih proračuna i trošenjem milijardi kuna za gradnju nekakvih megalomanskih stadiona.

Također, tko prati scenu, mogao je primijetiti da u hrvatskoj već godinama postoji treking-liga koja ne samo da se nije ispuhala, nego otvara nove prostore, izašla je čak iz okvira države (prva natjecanja održana ove godine u susjednim zemljama) i privlači sve više i više sudionika na svojim specifičnim trkama. Stvorili su od nule superposjećene manifestacije kao Pašman škraping, Mosor grebening, najnovijih 100 milja Istre i slične. Bez proračunskih milijardi. Bez sumnjivih lica. Bez potrebe da budu „nacionalni“. Bez sudaca kojima plaćaš za pošteno suđenje. Ljudi trče.

Ako pogledate stranicu trcanje.hr na kalendaru je samo danas 09.11.2013. na rasporedu čak 6 različitih utrka: Vinodol trek, Zagrebački noćni cener, Memorijalna utrka Draganić, Otvoreno prvenstvo Jaske u duatlonu, Jesenska cross liga Gović i Kros liga Godišnja doba na Čevu. I svi su pozvani! Znači, nije nužno biti član (elitnog) kluba, biti u top formi, imati managera niti išta slično. Dođi, trči, nadiši se zraka, potroši višak kalorija, izbaci stres, upoznaj nekoga, upoznaj prostor, nauči se orjentirati i zaboravi na bolesnike koje nam mediji i dalje bez ikakvog razloga svakodnevno serviraju. Mislim da je takav pristup ipak nešto zdraviji!

Prošle nedjelje u New Yorku je održan tradicionalni gradski maraton sa 50 000 sudionika. Znači, to nije 50 000 ljudi na stadionu koji gledaju 22 sudionika kako trče po terenu. To je 50 000 ljudi koji sami trče i aktivno sudjeluju u natjecanju! Sudjelovalo je 22 hrvatska predstavnika, naša Lisa Stublić bila je odlična 12 u ženskoj konkurenciji. Utrku je (bez potrebe za stadionom) s gradskih ulica pratilo preko 2 milijuna ljudi. Stvarno jedan vrhunski događaj pun pozitivne energije!

I za kraj, umjesto osobnog zaključka, prenijet ću još jednom već spomenutu misao kreativnijeg kolege kojeg spomenuh u uvodu: Nosite se u krasan kurac, i vi i Plavi vulkan!

ZAGREB MARATON – FILM

86 godišnjakinja na New York Maratonu

 

Oglasi

Trčanje i gadgeterija

Početkom prošle godine (2011.) počeo sam se baviti rekreativnim trčanjem. Od siječnja do ožujka toliko sam se „zaletio“ s rekreacijom da sam početkom travnja bez problema istrčao polumaraton (21 km, za 1:54), a u takvom sam ritmu nastavio i ostatak godine. Nije to možda vijest za nekog teenagera, ali ja sam napunio 37 i nikada se u životu nisam bavio nikakvim sportom (osim povremeno planinarenjem i doslovno samo nekoliko alpinističkih izleta), a da ne spominjem da mi je posao zadnjih deset i više godina,  kontinuirano sjedenje pred  ekranom kompjutera. Naravno, kako to ide, na stazama sam usput upoznao hrpu ostalih trkača s kojima sam razmjenjivao iskustva, uspoređivao kilometražu, vremena, pričao o zagrijavanju, rastezanju, prehrani , vremenskim uvjetima, opremi, itd, itd.

Ono što htjedoh prokomentirati je hrpa gadgeta, mjernih uređaja, brojača otkucaja srca, koraka,  kilometara, potrošenih kalorija, prosječne brzine, pa to sve transferiraš u nekakvu tablicu na smartphoneu i pratiš učinak na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj i godišnjoj razini.  Imaš sat, smartphone, čip u džonu patike, slušalice u ušima …Onda imaš excelicu sa planom, napredan grafički prikaz, pa uspoređuješ, izračunavaš odstupanja, šalješ na grupu naprednih korisnika, radiš analizu, expertizu, sintezu, telekinezu…

Uglavnom, trčanje mi je jako dobro poslužilo upravo kao odmak od posla, tj. različitih aplikacija i analiza, pa mi je čak i jednostavno praćenje sportske aktivnosti putem napredne gadgeterije jako blesavo i blago iritantno.  Mislim, ja razumijem (i uvažavam) sve argumente mojih dragih kolega koji si prateći svakodnevni napredak podižu motivaciju (i kriterije) i kako je takav način „nabrijavanja“ definitivno dobar za kontinuirano poboljšavanje rezultata, ali problem je što ja jednostavno nisam takav tip i motivaciju izvlačim iz nekih drugih stvari. Penjući se jednom u zimskim uvjetima na Tursku goru (Kamniške Alpe u Sloveniji)  pitao me moj vodič, iskusni alpinist, kako to da ga ja pratim u stopu, a ova dvojica koju mjesecima priprema, kaskaju za nama nekoliko stotina metara? Pomislih tada, dok oni sagorijevaju ugljikohidrate, ja sagorijevam stres nakupljen po uredima i sastancima…Al dobro, nije sve ni u stresu; primjećujem ja pozitivne pomake u mnogim segmentima života otkada sam uveo trčanje u redovitu životnu proceduru. Može čovjek čak i više popiti kada je u trkačkoj kondiciji (provjereno ovih blagdana),  a jetra se vjerojatno brže oporavlja. Može se potrčati za tramvajem, a da ti ovaj ne pobjegne, kada te poganja pas imaš veće šanse, a tko ima takvih afiniteta, može lakše uhvatiti neku bržu djevojku ili dečka. Uglavnom, za sada bez gadgeta, postoje i drugi načini motivacije. O seksualnoj funkciji da ne govorim; kakvi orasi, med i vijagre…

Preporučena literatura: Haruki Murakami: What I Talk When I Talk About Running