Marina Abramovic: The Artist Is Present

marina abramovicSad kada sam odgledao dokumentarni film o najvećoj svjetskoj performerici svih vremena, nisam siguran jesam li više fasciniran njom ili autorima filma koji su na tako dobar način prikazali njezin rad. Htio sam reći da, iako je Marina Abramović sa svojim performanceom u njujorškoj MOMA-i napravila genijalan show, režiseri Matthew Ackers i Jeff Dupre napravili su još više, pa je film vrhunska retrospektiva Marininog života, ali ne banalna, štreberska, s lentom vremena, nego baš onako, prigodna i prikladna liku i djelu osobe o kojoj se radi, a pokrivajući period od njezinog djetinjstva u Jugoslaviji, preko života u Nizozemskoj i zapadnoj Europi, pa sve do boravka u SAD-u. Dokumentarna priča suptilno nas uvodi i priprema na mogućnost razumijevanja i shvaćanja onoga što će kroz tri mjeseca ova umjetnica raditi na pozornici Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku.

Kako je perfomans posljednjih desetljeća ipak sveprisutan, vjerojatno je sazrelo vrijeme da njegovi najznačajniji predstavnici konačno dobiju mjesto na vrhunskim pozornicama, a kako se u ovom slučaju ne radi o kazalištu, MOMA je vjerojatno najbolje moguće mjesto za ono što je Abramović pripremila. „Bila sam alternativa kada sam imala dvadeset, pa kada sam imala trideset, pa u svojoj četrdesetoj – sada imam šezdeset i tri godine i ne vjerujem da sam još uvijek alternativa…“ kaže Marina.

Ukratko, kroz tri mjeseca, ona je u dvorani svakodnevno sjedila na drvenoj stolici, dok su posjetitelji muzeja ulazili i sjedali prekoputa gledajući ju u lice. Marinina karizma za one koji su je kroz njezin rad imali prilike upoznati, toliko je utjecala na tisuće gledatelja (preko sedamsto tisuća zapravo) koji su imali prilike sudjelovati u nastupu, da je kod mnogih samo gledanje u oči osobe koja ti sjedi prekoputa, izazvalo gomilu emocija često praćenih suzama. Gotovo kao na misama vjerskih karizmatika!

U susjednim prostorima, mladi umjetnici, Marinini prijatelji, rekonstruirali su njezine prošle izvedbe, sve redom u kojima je umjetnica osobno prisutna – The Artist Is Present – o tome se dakle radi, pa su posjetitelji mogli vidjeti i svojevrsnu najavu i lakše prihvatiti i razumjeti glavni događaj…Izložen je i kombi u kojem je Marina sa svojim partnerom, njemačkim umjetnikom Ulayem, živjela sedamdesetih i osamdesetih, u periodu kada su uglavnom zajedno nastupali, u prilično jadnim uvjetima, živeći kao svojevrsni moderni nomadi.

S obzirom da me film iskreno oduševio (pogledao ga dvaput u dva dana), teško mi je uopće pisati nešto o njemu, jer nisam u stanju dovoljno dobro prenijeti ugođaj – fascinantno je vidjeti nekoga tko tako dobro izgleda kada se uspije (pa makar i tek u 63. godini) upakirati u sjajni papir vrhunskog svjetskog muzeja i pridobiti naklonost i potpuno uvažavanje umjetničke elite. Gotovo smiješno izgledaju fotografije svih mogućih glumaca i glazbenika koji su se tijekom izložbe imali potrebu fotkati s Marinom, od Tilde Swinton, Michael Stipea, Orlanda Blooma, Johna Watersa, Williama Defoa itd, itd… Jednostavno, to treba pogledati, iako se opet ograđujem, ne vjerujem da je film za svakoga i da će se svatko oduševiti.

http://www.moma.org/visit/calendar/exhibitions/965

http://marinafilm.com/about-marina-abramovic

http://www.imdb.com/title/tt2073029/?ref_=sr_1

Oglasi

Filmomanija – 1. dio

U Cineplexx-ima u Splitu i Osijeku i Movieplex-u u Zagrebu od 21.09.-02.10. traje Filmomanija – ciklus filmova s festivala u Cannesu, Berlinu i Veneciji. Po izboru filmova (ili režisera) čini mi se da je ovo jedan od najboljih ciklusa koje je netko složio na domaćem terenu, barem u zadnjih nekoliko godina. Osim toga, ovo je rijetka prilika da se vrhunski nezavisni/festivalski filmovi mogu pogledati u isto tako vrhunskim kinima u kojima inače potpuno dominiraju komercijalni hoollywoodski blockbusteri ili eventualno animirani filmovi (uz izuzetak ovogodišnjeg Zagrebdox-a u Movieplex-u!).

Sviđa mi se što se svaki od filmova prikazuje u nekoliko različitih termina (dana), tako da raspored nije previše zgusnut i nema potrebe pogledati Wendersa i Kaurismakija jednog za drugim (iako mi osobno ni to ne bi bio prevelik problem), a kad sam već spomenuo Wendersa, bez obzira što ponavljam misao iz posta ispod ovoga, još ću jednom spomenuti da je ovo idealna prilika ljubiteljima art/nezavisnog ili festivalskog filma pogledati predstavu u 3D tehnologiji.

Nakon uvodnog odličnog Wendersa, odgledao sam (opet njemački) film Toma TykweraTroje. Ovo je odlična drama o kompliciranom ljubavnom trokutu i zbunjujućim osjećajima troje 40-togodišnjaka; Hanna i Simon – ozbiljan i stabilan par, već 20 godina u vezi, nezavisno jedno od drugog upoznaju Adama i oboje se s njim upuste u ljubavnu vezu. Iako inače neopterećen i bez ikakvih predrasuda u muško ženskim i muško muškim odnosima, čak se i Adam zatiče nespremnim za kompliciranost ove situacije, a naročito nakon što sazna da su njegove dvije najnovije „akvizicije“ zapravo u dugogodišnjoj stabilnoj vezi. Da bi priča ostala dosljedna svojoj kompliciranosti, Hanna ostaje trudna, nosi dva djeteta, po jedno od svakog i za svakog oca. A tu su i sitne paralelne radnje, glatko i stručno izrežirane, tako da osjećate da ste za kupljenu ulaznicu ostvarili i dodatnu vrijednost. Neću vam otkriti baš sve, ali Troje je za pet. 5/5

Da ne ispadne da su mi svi filmovi odlični (vjerojatno bih brzo izgubio vjerodostojnost), pobrinuo se nadobudni poljski režiser Jerzy Skolimowski koji je od solidne priče i karizmatičnih glumaca napravio vrlo prosječan, a u kontekstu Filmomanije i daleko ispodprosječan film. Essential Killing ima sve elemente mogućeg remek djela – osim režije. Priča je relativno akutalna – rat u Afganistanu djelomično se s glavnim akterom seli u Europu. Klasična spika, kulturološke razlike, šokirani mladi taliban prebačen iz pustinje na poljski snijeg, izgubljen u vremenu i prostoru, zbunjen i ošamućen. Spletom više nesretnih i nespretnih okolnosti nego vlastitom voljom, poubija hrpu svojih progonitelja i nestaje u bespućima snijegom i šumom pokrivenih planina.

Vincent Gallo i Emmanuelle Seigner su zaokruženi i zreli glumci, da ne kažem da im gotovo ne treba režiser (posebno vjerojatno ne uradi sam Vincentu), no Skolimowski je vjerojatno tijekom snimanja djelomično pogubio konce (ako ih je ikad i imao) i film u mnogim dijelovima totalno puca po šavovima – od nedorečenosti, čudnih intervencija (flashevi iz Afganistana su snimljeni na razini filmske škole iz Gunje), a Seigner je toliko neiskorištena da je ulogu komotno mogla odraditi i moja ujna sa tekstilnom školom. Dijaloga ionako u filmu nema! I eto, Skolimowski je vjerojatno na foru stare slave završio na brojnim festivalima, ali ništa od njega. Gallo je u Veneciji dobio nagradu za najbolju mušku ulogu, ali se nije pojavio na dodjeli. Prije nego sam pogledao film, pomislio sam da je to nekakvo isfuravanje (što za njega ne bi bilo nikakvo čudo), no kada sam odgledao film, promijenio sam mišljenje. Za ovo niti ja ne bih izašao pred publiku i uzeo nagradu. Buffalo 66 i Brown Bunny su u usporedbi s ovim Vincentove oskarovske uloge…

Kao kad se trudiš odgoditi fizički užitak, danas sam se kontrolirao i nisam pogledao Melancholiu. Čekam srijedu. A osim Triera, tu je još hrpa potencijalno odličnih stvari…

Wim Wenders: Pina

Sinoć sam odgledao prvi nezavisni film snimljen u 3D tehnici. U hrvatskim Cineplexx-ima počela je Filmomanija, 10 dana sa novim filmovima Cannesa, Berlina i Venecijanskog festivala. Pina je izabrana kao svojevrsni uvod ili najava – prikazana je dan prije službenog početka programa.

Kako mi je Wenders jedan od omiljenih režisera, drago mi je što je baš on probio led snimanja 3D filmova, a koji nisu hoollywoodski trash blockbusteri ili filmovi za djecu. Pina je dokumentarni film o njemačkoj plesačici/koreografkinji Pini Bausch. Kako je umrla tijekom snimanja (2009. godine), film se pretvorio u tužnu posvetu njezinom životu koju možemo pratiti kroz rečenice plesača koji su s njom proveli posljednje godine života. Neki od njih iskreno su se zapitali u kojem će se smjeru i kako nastaviti njihov život i rad sada kada Pine više nema. Wenders je bez puno osobnih komentara/monologa ili sličnog, prikazao jako puno čistog modernog plesa, dojmljive koreografije, izvedbi postavljenih na kazališne daske, ulicu, parkove, industrijska postrojenja ili u vagone gradskog visećeg vlaka.

Na samom početku filma, 3D tehnologija me jako oduševila. Prva kazališna izvedba djelovala mi je, ne kao da ju gledam iz prvog reda uživo, nego kao da stojim na samim daskama, neposredno uz plesače. Kasnije se valjda navikneš na efekte, no bez obzira, ostaje ti fascinantno vizualno iskustvo koje mi je djelovalo jako ugodno i kvalitetno. Sama tema filma definitivno nije za svakoga. Ni sam ne brijem na ples, koreografiju ili nešto slično tomu, no osobno sam uživao u režiji i sitnim inovacijama u montaži, audio efektima, glazbi, već spomenutoj 3D tehnologiji.

Baš mi je drago da je Wenders i dalje u vrhunskoj intelektualnoj kondiciji, ovdje ne postoji niti trun reciklaže njegovih prošlih uspjeha niti trag ikakvog podilaženja širokoj publici. Ovo je baš klasični dokument jednog života i djela, snimljen na vrhunski način.

Exit Through the Gift Shop

Banksy movie

Thierry Guetta naizgled je običan obiteljski čovjek, Francuz koji se s obitelji doselio u L.A. , otvorio trendy trgovinu s gomilom second hand markirane robe koju prilično vješto prodaje i dobro zarađuje. Tijekom jednog slučajnog posjeta rođaku koji se bavi street artom potpuno se zapali za njegov rad i počinje ga slijediti i kamerom bilježiti svaki njegov korak.

Exit Through the Gift Shop jedini je film u kojem se pojavljuje Banksy; najpoznatiji i najkontroverzniji street art umjetnik (možda čak) uopće. Ovo naglašavam jer Banksy službeno nikada nije otkrio svoj identitet s obzirom da su njegova djela na poznatim svjetskim fasadama djelomično i kaznena djela ili kako sam kaže njegov se rad nalazi u “pravnoj sivoj zoni”, tako da pokušava izbjeći eventualne sudske sporove i slične zavrzlame. Iako se dokumentarac inicijalno trebao baviti umjetnicima poput gore spomenutog i street artom općenito, tijekom snimanja se dogodio potpuni preokret i djelo je progutalo svog autora. Banksy je tijekom snimanja shvatio da je  Thierry poprilično pomaknuta i psihotična osoba koja ne može montirati stotine sati snimljenog materijala, a istovremeno je sam izuzetan materijal za produkciju, pa je preuzeo inicijativu i preokrenuo film u djelomičnu filmsku biografiju Thierrya Guette. Ovaj je dobro prihvatio ponuđenu opciju i iz promatrača se transformirao u glavnog protagonistu – napravio pop-street-art revoluciju u L.A-u, otvorio izložbu koju je na otvorenju posjetilo 4000 ljudi i u dva tjedna prodao svojih djela za oko milijun dolara. No to je samo dio priče.

U filmu se pojavljuju i poznati umjetnici Shepard Fairey (Obama, Obey), Space Invader i mnogi drugi. Kako su vrhunski pop-art ili street art umjetnici 20 stoljeća ušli u totalnu legendu tek nakon svoje smrti, poput Andy Warhola ili Basquiata, možda je najveća vrijednost ovog filma to što prikazuje ono što je trenutno živo i događa se upravo sada. Banksyjeve političke (a i šire) poruke mijenjaju percepciju i kreiraju mijenje. Glupo bi bilo čekati njegovu smrt i valorizaciju od strane oficijelne institucionalizirane kulturne scene  koja će vrlo vjerojatno stići kroz 10 ili 20 godina…

Film je snimljen 2010., nominiran za Oskara u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma, a osvojio hrpu nagrada po raznim independent festivalima…