Slučaj Franak

Nije da su mi ljetne vrućine i gužva na poslu baš motivirajući faktori za pisanje teksta, no gluposti u dnevnim novinama znaju me ponekad dovoljno isprovocirati. A načitah se svega proteklih nekoliko dana…

Kako sam (na štetu vlastite duhovnosti) ekonomske struke i prilično blizak bankarstvu,  tako me površno novinarsko izvještavanje u tom dijelu posebno rastužuje. Zadnjih nekoliko dana naime, pročitao sam desetke novinarskih komentara i osvrta na nepravomoćnu presudu u tzv slučaju Franak, a zaključci koje su mnogi  autori tekstova bez zadrške prenijeli vjernim čitateljima u najmanju su ruku bezvezni.

Kao prvo, novinari se za komentare i informacije obraćaju ekonomistima, koji (ako već ne rade direktno ili indirektno za banke) čitaju analize, donose zaključke iz dostupnih ekonomskih publikacija, statistika HNB-a,  web portala koji se bave predviđanjima, analizama i ekspertizama (dakle, Vidoviti Milani ekonomije). Također, ako se bave specifičnim područjem, bankarstvom, financijskim tržištima ili sličnim, informacije kojima oni raspolažu su isključivo one o poslovnim subjektima – u ovom slučaju o bankama i njihovim aktivama, povratima, dobitima, i slično.  Naravno da će ti zaključci biti u suprotnosti s onim što je prvostupanjska presuda donijela!

No Banker Left Behind

Njima je uzimajući u obzir te informacije (dakle, jednostrane, često generirane baš iz financijskog sektora) nepojmljivo destabiliziranje bankarskog sustava (do kojeg objektivno može doći, mada ne u nekoj drastičnoj mjeri), jer je on bitan faktor ekonomske stabilnosti, ako hoćete i stabilnosti države. No, kako ne postoje toliko detaljni uvidi (dakle, javno dostupni podaci, izvještaji o novčanom tijeku, računi dobiti i gubitka i slično) za obične hrvatske obitelji ogrezle u kredit sa švicarcem, tako nitko od naših „uglednih“ ekonomista i analitičara nije niti jednom u zadnjih par godina (otkad traje drama sa švicarskim frankom) pomislio do kakve se ekonomske nestabilnosti ulaskom u kredit sa švicarcem dovela većina od ovih stotinjak tisuća hrvatskih obitelji. Destabiliziranje bankarskog sektora može dakle imati nekakvih posljedičnih utjecaja na sve stanovnike ove zemlje, no plakati nad onim što bi se moglo teoretski dogoditi nekom sustavu, a preskočiti već prisutnu dramu tisuća živih građana, stvarno je boležljivo.

Dakle, ljudi su konzumirali konzervativan financijski proizvod – stambeni kredit. Nisu uložili svoju životnu ušteđevinu na azijsko tržište kapitala ili rizičan dionički fond s Islanda. Izabrali su proizvod kakav bi jedna kontrolirana i (i dalje prilično centralizirana) ekonomija sa snažnom centralnom bankom morala držati čvrstim uzdama i dozvoliti eventualno  minorne oscilacije u kamatnoj stopi i visini rate, a ne svaliti sav mogući rizik na krajnjeg korisnika!

Konzultacije sa strukom su uvijek dobrodošle, ali bilo bi lijepo u dnevnim novinama pročitati i nešto temeljeno na zdravom ljudskom razmišljanju, sagledavanju šire slike ili barem naznakom kakve empatije prema oštećenima. Do tada,  nabacivanje pojmovima poput EBITDA, ROE, ROI i ROA „priprostom“ domaćem puku, stvarno je, kako već spomenuh, baš bezveze.

Antipoduzetnička klima u Petom danu

ANKICA00Peti dan hrvatske televizije najomiljenija mi je televizijska emisija i najbolje što je proizvela HRT u zadnje dvije godine. Iako sam se ponekad gledajući otvorene konfrontacije njezinih sugovornika znao valjati po podu od smijeha, moram priznati da su Srećko Horvat, Nino Raspudić, Ognjen Čaldarović i Nadežda Čačinović dobrano ispretresali gomilu aktualnih hrvatskih i svjetskih momenata, a da ne spominjem seksi voditeljicu , pomalo štreberski angažiranu Ankicu Čakardić koja čvrstom rukom vodi ovaj intelektualni live show – rekao bih, do sada neviđen na ovim prostorima! Također, redovito pratim kolumne tzv. Književne Groupie s arteist.hr-a koja se spomenutih često dotiče na jedinstven i komičan način.

U petak su između ostaloga raspravljali o dubrovačkom referendumu i širem kontekstu gradnje turističkih sadržaja na Srđu iznad Dubrovnika. Kako sam se do sada već prilično naslušao raznolikih interpretacija ovoga pokušaja poduzetničkoga poduhvata, ne mogu se oteti dojmu da su ljudi čija je egzistencija vezana uz državni proračun, redovito negativno nabrušeni na bilo kakav oblik ulaganja koji se eventualno pojavio na domaćim prostorima. Svaka investicija redovito je u interesu poduzetnika, a ne šire zajednice, obavezno je u igri devastacija prostora (ne samo onog fizičkog već i kulturnog i socijalnog), obavezno se spominje apartmanizacija (to je navodno najveće zlo, odmah iza rata i gladi), a da ne spominjem da će se lokalno stanovništvo istog momenta pretvoriti u sobarice i čistačice. Naravno, dio toga je neminovna sudbina lijepe naše, ali volio bih barem u jednoj emisiji vidjeti intelektualce koji će objasniti kakvu to vrstu stranih ulaganja oni žele vidjeti u Hrvatskoj?

Pretpostavljam da je to tvornica (ali neće se zvati tako seljački – tvornica, nego projekt) koja će se nalaziti u zabačenom dijelu lijepe naše, ne znam, negdje u Dalmatinskoj zagori, no bojim se da i tamo ima nekakvih skrivenih vrlo važnih podzemnih vodenih tokova i spilja s rijetkim vrstama endemskog šišmiša pa je možda bolje preseliti sve nekamo u Posavinu, negdje iza Županje – Slavonci se ionako ne bune previše oko bilo čega ili možda u Baranju – na samu granicu s Mađarskom, a idealno bi bilo da se tvornica izgradi na još nerazminiranom području između Vukovara i Osijeka – tako bi investitor mogao prvo platiti razminiravanje, a zatim izgraditi tvornicu po europskim standardima. Zatim ta tvornica mora proizvoditi nešto superinteligentno i zapošljavati isključivo inženjere i doktore, nikako ne sobarice i čistačice, a kako bi to bilo dostojno korištenje hrvatskih intelektualnih potencijala. Plaće, naravno, moraju biti europske, zaštita na radu vrhunska, a dobit tvrtke zadržana u domovini.

Čini mi se kako je konformizam pljuvanja po neoliberalizmu uzeo poprilično maha. Intelektualci se drže sigurnog utočišta raznih suvremenih socijalnih i socioloških teorija, briju o društvu znanja, o ulaganju u obrazovanje, naravno, zaštita okoliša im je na prvom ili eventualno drugom mjestu; zaštita kulturnih dobara, nematerijalnih vrijednosti, briga za čovjeka – ali ne onog s ulice, koji kopa po kontejneru tražeći praznu plastičnu bocu, nego suvremenog čovjeka, po mogućnosti kvaziotuđenog geja s petnaestog kata nebodera koji je aktivan u svojoj virtualnoj zajednici, prati globalne trendove, oblači ga sam Marko Grubnić, posjećuje specijalizirani fitnes klub samo za osobe istospolne orjentacije, hrani se superhranom iz Bio & Bio, a feng shui savjetnik postavio mu je nekoliko malih piramida na strateška mjesta po stanu. Mješavinu nekoliko moćnih arabica kava dostavlja mu osobno na kućni prag sam vlasnik Eliscaffea iz Ilice. Teško da se istaknutiji domaći intelektualac (ako sam što previdio, duboko se ispričavam) jasnije zauzeo za 400.000 ugroženih jedinki koji u ovom trenutku razmišljaju hoće li im HEP isključiti struju još noćas, što će djetetu sutra dati za doručak, gdje će iskemijati još koju kunu za plaćanje stana i slično. Mnoge bi se potencijalne sobarice vjerojatno u čudu pitale, da su kojim slučajem odgledale ovu epizodu Petog dana, zašto su ove čike toliko protiv zapošljavanja nas sobarica u nekakvom luksuznom resortu?

Eto, u tom kontekstu malo je smiješno bilo slušati u petak navečer kako Srećko Horvat s podsmijehom  govori o sustavu (ili konkretnije ministru Željku Jovanoviću) koji želi smanjiti količinu stručnjaka specijaliziranih za izučavanje Sokrata, Platona i Aristotela. Možda je Srećko zaboravio da se Aristotel financirao kao putujući savjetnik Filipa (ili Aleksandra, nemojte zamjeriti) Makedonskog na njegovim osvajačkim pohodima prema istoku…Čak je i vrhunski grčki filozof dakle imao nužnu notu pragmatičnosti – koja čini mi se, nažalost, domaćim filozofima nije dovoljno razvijena.

Ali opet, meni je Peti dan i dalje jedna od najboljih emisija…

Marina Abramovic: The Artist Is Present

marina abramovicSad kada sam odgledao dokumentarni film o najvećoj svjetskoj performerici svih vremena, nisam siguran jesam li više fasciniran njom ili autorima filma koji su na tako dobar način prikazali njezin rad. Htio sam reći da, iako je Marina Abramović sa svojim performanceom u njujorškoj MOMA-i napravila genijalan show, režiseri Matthew Ackers i Jeff Dupre napravili su još više, pa je film vrhunska retrospektiva Marininog života, ali ne banalna, štreberska, s lentom vremena, nego baš onako, prigodna i prikladna liku i djelu osobe o kojoj se radi, a pokrivajući period od njezinog djetinjstva u Jugoslaviji, preko života u Nizozemskoj i zapadnoj Europi, pa sve do boravka u SAD-u. Dokumentarna priča suptilno nas uvodi i priprema na mogućnost razumijevanja i shvaćanja onoga što će kroz tri mjeseca ova umjetnica raditi na pozornici Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku.

Kako je perfomans posljednjih desetljeća ipak sveprisutan, vjerojatno je sazrelo vrijeme da njegovi najznačajniji predstavnici konačno dobiju mjesto na vrhunskim pozornicama, a kako se u ovom slučaju ne radi o kazalištu, MOMA je vjerojatno najbolje moguće mjesto za ono što je Abramović pripremila. „Bila sam alternativa kada sam imala dvadeset, pa kada sam imala trideset, pa u svojoj četrdesetoj – sada imam šezdeset i tri godine i ne vjerujem da sam još uvijek alternativa…“ kaže Marina.

Ukratko, kroz tri mjeseca, ona je u dvorani svakodnevno sjedila na drvenoj stolici, dok su posjetitelji muzeja ulazili i sjedali prekoputa gledajući ju u lice. Marinina karizma za one koji su je kroz njezin rad imali prilike upoznati, toliko je utjecala na tisuće gledatelja (preko sedamsto tisuća zapravo) koji su imali prilike sudjelovati u nastupu, da je kod mnogih samo gledanje u oči osobe koja ti sjedi prekoputa, izazvalo gomilu emocija često praćenih suzama. Gotovo kao na misama vjerskih karizmatika!

U susjednim prostorima, mladi umjetnici, Marinini prijatelji, rekonstruirali su njezine prošle izvedbe, sve redom u kojima je umjetnica osobno prisutna – The Artist Is Present – o tome se dakle radi, pa su posjetitelji mogli vidjeti i svojevrsnu najavu i lakše prihvatiti i razumjeti glavni događaj…Izložen je i kombi u kojem je Marina sa svojim partnerom, njemačkim umjetnikom Ulayem, živjela sedamdesetih i osamdesetih, u periodu kada su uglavnom zajedno nastupali, u prilično jadnim uvjetima, živeći kao svojevrsni moderni nomadi.

S obzirom da me film iskreno oduševio (pogledao ga dvaput u dva dana), teško mi je uopće pisati nešto o njemu, jer nisam u stanju dovoljno dobro prenijeti ugođaj – fascinantno je vidjeti nekoga tko tako dobro izgleda kada se uspije (pa makar i tek u 63. godini) upakirati u sjajni papir vrhunskog svjetskog muzeja i pridobiti naklonost i potpuno uvažavanje umjetničke elite. Gotovo smiješno izgledaju fotografije svih mogućih glumaca i glazbenika koji su se tijekom izložbe imali potrebu fotkati s Marinom, od Tilde Swinton, Michael Stipea, Orlanda Blooma, Johna Watersa, Williama Defoa itd, itd… Jednostavno, to treba pogledati, iako se opet ograđujem, ne vjerujem da je film za svakoga i da će se svatko oduševiti.

http://www.moma.org/visit/calendar/exhibitions/965

http://marinafilm.com/about-marina-abramovic

http://www.imdb.com/title/tt2073029/?ref_=sr_1

Kava + novine

Trač, jajčana tempera i ulje na kaširanoj dasci, 2012Jutros sam popio odličnu Lavazzu u lokalnoj Malini i u miru (rano ujutro još nije bilo gostiju) pročitao sve dnevne novine. Svidjela mi se kolumna Jurice Pavičića u Jutarnjem o slučaju Milana Živkovića, a zapravo o općenitoj situaciji u domaćim medijima; HRT-u, Jutarnjem, Zarezu…Jurica je fino objasnio da izvor financiranja nekog (npr.) dnevnog lista ili tjednika uopće ne garantira kvalitetu istog, te da tportal ima solidnu vrijednost u novinarskom smislu iako ga plaća omražena Mudrinićeva korporacija. Zarez se s druge strane isfurava kao neovisan, napredan i moderan dvotjednik za kulturu, no njegove reportaže nikada nemaju fotografije, naslovi nemaju podnaslove, svježi izvještaj s filmskog festivala priča o filmovima koji su čak i u domaćim kinima igrali prije tri mjeseca i slične nebuloze…

Ja bih na Pavičićevo još dodao da mi je 3. program, također omraženog i pošteno kritiziranog HRT-a, ove godine bio pravo medijsko i kulturno osvježenje sa svojom gomilom odličnih festivalskih, nezavisnih, rumunjskih, azijskih i svih mogućih ostalih filmova, kao i sa odličnim emisijama (koje se sasvim jednostavno i zovu – Emisija).

Također, u puku dočekane s priličnom rezervom, dnevne novine 21.stoljeće također su odnedavno obogatile ponudu siromašnog medijskog prostora. Tko usporedbe traži s New York Timesom, neka pogleda oko sebe i utvrdi gdje točno živimo. Za naše socijalno-ekonomske okolnosti 21. stoljeće su fenomenalne dnevne novine. Danas su pola broja potrošile na kulturu (intervju s piscem Damirom Karakašem na dvije stranice, intervju s 2Cellos na dvije stranice, tekst o kiparu Vojinu Bakiću na četiri stranice, intervju s Jasenkom Hourom – netko i njega voli – na dvije stranice, stranica o stripu, stranica s tekstovima o glazbi, dvije stranice filmova + dodatna recenzija filma Ivana Ramljaka u rubrici Cinerama. Ako ih niste čitali i da ne pomislite da se radi o fanzinu iz kulture, pokriven je i aktualni pad kreditnog rejtinga kod starog S&P-a, glavni urednik Banke piše o tehničkoj vladi, Jadranka Kosor kuka kako nema prijatelja u HDZ-u, a Romano Bolković intervjuira (opet solidno omraženog rekao bih) Miomira Žužula…Dakle, definitivno za svakoga po nešto.

A tek sutra; nedjeljno izdanje 21. stoljeća uređuju urednici PlanaB Ana Penović i Boris Ličina! Morat ću zorom na kavu…

Wes Anderson: Moonrise Kingdom

Ljetno kino „Bačvice“ pokazalo se kao odličan izbor za uživanje u najnovijem uratku moga omiljenog režisera. S obzirom da je i radnja filma totalni izviđački open-air, kino na otvorenom bilo je pun pogodak. Kao da sam se stopio s scenografijom.

A Wes Anderson ponovno je snimio odličan film. Vrlo nepretenciozan i nekomercijalno postavljen, a niti u jednom trenutku ti nije dosadno, razvučeno ili nezanimljivo. Radi se o tome da je Anderson kao i u svojim dosadašnjim filmovima (The Royal Tenenbaums, The Life Aquatic, Darjeeling Limited, Fantastic Mr. Fox …) odradio ogroman posao na detaljima. Gotovo bi se moglo pričati o Andersonovoj poetici, jer, bez pretjerivanja, razvio je toliko specifičan i prepoznatljiv stil da sada već gledajući insert u prolazu, mogu zaključiti kako se radi o njegovom novom filmu. Za one koje više briju na stil, pronašao sam odličan osvrt na stil filma na ovom blogu.

Dijalozi su inteligentni, likovi su promišljeni do detalja, kostimografija prati radnju – ovdje su npr. glavni akteri izviđači, a njihove su uniforme dominantne, naglašeno utječu na dojam i stil cjelokupnog filma. Izviđačke kape se mijenjaju (partizanske, traper, šeširi) košulje su pune krpenih prišivača, bedževa, zečjih šapa, starke i cipele na nogama su definitivno šezdesete! Zatim je tu i neizbježna gadgeterija (iako je radnja smještena u već spomenute šezdesete), a izdvojio bih prijenosni gramofon kojega glavna glumica u nekoliko navrata krade od vlastitog brata, megafon kojim se dovikuju članovi lokalne obitelji i kompas oldtimer kojega glavni akter nosi oko vrata i često koristi.

Glumačka ekipa je vrhunska; dvoje glavnih glumaca su zapravo još dječak i djevojčica – Jared Gilman i Kara Hayward, no prate ih veterani – lokalni šerif je Bruce Willis, vođa izviđača je Edward Norton, jedinu obitelj na otoku čine Frances McDormand i Bill Murray s djecom, glavni zapovjednik izviđača je Harvey Keitel, socijalna radnica je Tilda Swinton, a nećaka Bena glumi standardni Andersonov glumac Jason Schwartzman.

Niti jedna od ovih glumačkih zvijezda ne strši – ravnomjerno su zastupljeni i odrađuju svoje uloge kao da su na audiciji. Harvey Keitel pojavljuje se npr. tek pred kraj filma i odlično podiže atmosferu u tome trenutku. Dakle, glumci su ovdje definitivno podređeni filmu.

Film bi se mogao uvjetno nazvati i dječjim (iako nije preporučen za mlađe od 13, vjerojatno zbog natruha dječjeg seksa), ali je daleko premašio žanrovsku braću Družbu Pere Kvržice i Družinu Sinjega galeba.  S obzirom da se radi o dječjoj ljubavnoj avanturi, film vjerojatno neće biti proglašen filmom godine. Ipak, radi se o odličnoj predstavi, majstorski režiranoj, sa nevjerojatnim smislom za stil, poeziju, avanturu i specifičnim humorom koji nasmijava samo pojedince.

Ja uživah maksimalno…

Muriel Barbery: Otmjenost ježa

Muriel Barbery francuska je književnica, rođena u Maroku, odrasla u Francuskoj, a trenutno s mužem Stephaneom živi u Japanu. Također je profesorica filozofije.

Prvih nekoliko stranica njezine zanimljive knjige u nekoliko me navrata podsjetilo na norveškog profesora filozofije Josteina Gaardera, koji je svoje teorijsko znanje iz filozofije pretočio u prekrasnu knjigu Sofijin svijet. Radi se o tome da se i Barbery i Gaarder u svojim knjigama često (iako Gaarder temeljitije i češće) referiraju na poznate svjetske filozofe, citirajući ih i provlačeći kroz kontekste događaja o kojima pišu; Gaarder edukativno, školski, štreberski, a Barbery pronicljivo, cinično i sarkastično.

Barbery dakle piše o svoje dvije junakinje, dvanaestogodišnjoj adolescentici Palome i pedesetčetverogodišnjoj kućepaziteljici Renee koje žive u samostojećoj palači s osam luksuznih divovskih stanova u ulici Grenelle 7. Renee je udovica, niska, ružna debeljuca, s kurjim očima, po vlastitim riječima – neupadljiva i beznačajna. Palome je vrlo inteligentna i kritična mlada osoba, koja je odlučila pod svaku cijenu spaliti kuću u kojoj živi i izvršiti suicid. Renee se gotovo namjerno skriva u ulozi kućepaziteljice jer joj to odgovara i jer je tako navikla, dok u tajnosti čita Tolstoja, Marxa, sluša Mahlera i vodi dubok unutarnji intelektualni život. I jedna i druga okružene su bogatim snobovima, Palome u okruženju vlastite obitelji, a Renee kao sluškinja, nekakva novovjeka Pepeljuga. Kroz razmišljanja dvije naizgled različite osobe pruža nam se prekrasan uvid u društvene staleže, svijet predrasuda, malograđanštine, ljudske gluposti i besmisla.

Kada u kuću useli novi stanar, japanac Kakuro, Renee doživljava duboki emotivni i životni obrat, a Palome vidjevši neobičan razvoj situacije, počinje promišljati o svojim stavovima na drugačiji način. Situacija se upravo počne kretati ka jednom holivudskom happy endu, no pred sam kraj dočeka nas tragičan i neočekivan rasplet. Uvjetno rečeno…

Knjiga je u Francuskoj objavljenja 2006. a u Hrvatskoj u izdanju Litterisa 2009.. Mona Achache snimila je 2009. po knjizi film Le herisson.

Uvod u Degustaciju slobode Davora Rostuhara

Nedavno sam prisustvovao predstavljanju Rostuharove nove knjige – Degustacija slobode, a o spomenutoj knjizi autor je prozborio doslovno dvije riječi. Cijelu večer uživali smo zapravo u projekciji odličnih fotografija i kratkih filmova koje je snimio na višemjesečnom putovanju zapadnom Afrikom. Knjigu ću nastojati pročitati što prije, a kao Uvod koji spomenuh u naslovu, vratio bih se na autorovu Džunglu koja je objavljena 2009., a koja nije doživjela tretman koji joj objektivno pripada.

Džungla

Ovo je jedna od najedukativnijih domaćih knjiga koju sam uzeo u ruke, a da se ne radi o školskom udžbeniku. Profesori geografije mogli bi ju vjerojatno koristiti kao pomoćnu literaturu pri obradi pojedinih nastavnih cjelina, a određeni segmenti (poput putovanja po Novoj Gvineji) totalno su pionirski pothvati za domaće uvjete (bez obzira što su npr. otok već pohodili Malnar i Bebek u svojoj legendarnoj Potrazi za Staklenim gradom). Ovdje je razlika u tome što Rostuhar prije putovanja odradi temeljitu pripremu provodeći mjesece u arhivima knjižnica, pa je uz to što prezentira svoje probijanje kroz džungle i planine, pun dodatnih podataka, informacija, iskustava prethodnih istraživača i suprotstavljenih mišljenja (poput onih kršćanskih misionara i raznih zapadnjačkih NGO-ova). Opisi viđenog su redovito popraćeni već kumuliranim informacijama, sociološkim natuknicama i subjektivnim mišljenjima autora, što je izuzetno vrijedno, jer dolazi s lica mjesta.

Rostuhar dakle u knjizi pokušava istražiti može li se danas na zemaljskoj kugli još uvijek pronaći potpuna divljina. Postoji li u džunglama još uvijek plemena koja razvijeni čovjek još nije kontaktirao i nastoji osobno otkriti gdje bi ta područja mogla biti. Naravno, ne radi to putem Googlea, već direktno u džunglama – od Amazone do Nove Gvineje! I kao što rekoh, rezultat je vrlo edukativno i informativno štivo za svakoga koga zanima antropologija, geografija, sociologija, povijest i kultura. Možete npr. saznati kako na Novoj Gvineji još uvijek postoji 1000 različitih plemena od kojih, zbog stroge teritorijalne podijeljenosti, svako govori svojim jezikom, pa tako samo na tom otoku postoji gotovo 1000 jezika što je petina svih poznatih svjetskih jezika!

Knjiga je obimna (nekih 500 stranica) i popunjena autorovim odličnim fotografijama s terena. Po svemu tome, stvarno je jedinstveno izdanje, prilično različito od svega što smo do sada imali prilike vidjeti na domaćoj putopisnoj polici, a čak i prilično različito od onoga što je Rostuhar do tada pisao. Moglo bi se reći da je putovanje u ovoj knjizi – gratis…

Znači, moje je mišljenje da bi prije Degustacije slobode trebalo djelomično degustirati  Džunglu, a možda i Samo nek se kreće istog autora. Stvari će onda vjerojatno bolje sjesti na mjesto…