Filmomanija – 2. dio – Lars von Trier: Melancholia

David Lynch je prije nekoliko godina izjavio kako snima pomaknute filmove jer mu je svakodnevni život potpuno dosadan, nezanimljiv i predvidiv. Sjetio sam se Lyncha dok sam sinoć gledao Trierovu Melancholiu i pitao se kakav je zapravo Trierov svakodnevni život, jer ono što vidim u njegovim posljednjim  filmovima vrlo je pomaknuto, puno zla, tuge, nesreće, polagane smrti i uglavnom jako loših stvari. Dakle, vrlo je lako moguće da Lars von Trier vodi vrlo sretan obiteljski život, sa jutarnjim joggingom, pa onda zajednički obiteljski doručak, vesela ekipa na poslu, onda izleti u prirodu, ugodno društvo za večerom, izlasci, kulturna događanja, putovanja u različite dijelove svijeta, humanitarni rad itd itd. I naravno, to mu je vjerojatno kao i Lynchu sve skupa jako dosadno i onda snima filmove poput Antichrista i Melancholie.

A Melancholia je priča o dvije sestre (Kirsten Dunst i Charlotte Gainsbourg) koje se tijekom vremena izmjenjuju u svojim psihičkim lomovima, pa prvo jedna podiže drugu, a onda se uloge mijenjaju. Paralelno se događa kraj svijeta, jer se Zemlji približava planet koji ju neće (kao u hollywoodskim filmovima) promašiti već opaliti direktno i pri tom završiti i spomenute agonije glavnih junakinja. No kako kaže Justine (Dunst) Zemlja je zlo,  tako da zapravo nesretan završetak možemo promatrati i kao sreću u kojoj je zlo potpuno uništeno.

Film je nominiran za Zlatnu palmu na ovogodišnjem Cannesu, a Kirsten je na istom festivalu osvojila nagradu za najbolju glumicu.  Iako, osobno mi se više sviđa uloga Charlotte Rampling koja glumi njezinu majku, no uloga je vjerojatno prekratka čak i u kategoriji za sporednu žensku ulogu. Odlična je i Charlotte Gainsburg koja je bila fenomenalna u Trierovom Antichristu.  Film je stvarno melankoličan i nije za svakoga – ljudi slabih živaca i sa sklonošću depresiji trebali bi ga se kloniti. Ostali uživajte…

Oglasi