Filmomanija – 1. dio

U Cineplexx-ima u Splitu i Osijeku i Movieplex-u u Zagrebu od 21.09.-02.10. traje Filmomanija – ciklus filmova s festivala u Cannesu, Berlinu i Veneciji. Po izboru filmova (ili režisera) čini mi se da je ovo jedan od najboljih ciklusa koje je netko složio na domaćem terenu, barem u zadnjih nekoliko godina. Osim toga, ovo je rijetka prilika da se vrhunski nezavisni/festivalski filmovi mogu pogledati u isto tako vrhunskim kinima u kojima inače potpuno dominiraju komercijalni hoollywoodski blockbusteri ili eventualno animirani filmovi (uz izuzetak ovogodišnjeg Zagrebdox-a u Movieplex-u!).

Sviđa mi se što se svaki od filmova prikazuje u nekoliko različitih termina (dana), tako da raspored nije previše zgusnut i nema potrebe pogledati Wendersa i Kaurismakija jednog za drugim (iako mi osobno ni to ne bi bio prevelik problem), a kad sam već spomenuo Wendersa, bez obzira što ponavljam misao iz posta ispod ovoga, još ću jednom spomenuti da je ovo idealna prilika ljubiteljima art/nezavisnog ili festivalskog filma pogledati predstavu u 3D tehnologiji.

Nakon uvodnog odličnog Wendersa, odgledao sam (opet njemački) film Toma TykweraTroje. Ovo je odlična drama o kompliciranom ljubavnom trokutu i zbunjujućim osjećajima troje 40-togodišnjaka; Hanna i Simon – ozbiljan i stabilan par, već 20 godina u vezi, nezavisno jedno od drugog upoznaju Adama i oboje se s njim upuste u ljubavnu vezu. Iako inače neopterećen i bez ikakvih predrasuda u muško ženskim i muško muškim odnosima, čak se i Adam zatiče nespremnim za kompliciranost ove situacije, a naročito nakon što sazna da su njegove dvije najnovije „akvizicije“ zapravo u dugogodišnjoj stabilnoj vezi. Da bi priča ostala dosljedna svojoj kompliciranosti, Hanna ostaje trudna, nosi dva djeteta, po jedno od svakog i za svakog oca. A tu su i sitne paralelne radnje, glatko i stručno izrežirane, tako da osjećate da ste za kupljenu ulaznicu ostvarili i dodatnu vrijednost. Neću vam otkriti baš sve, ali Troje je za pet. 5/5

Da ne ispadne da su mi svi filmovi odlični (vjerojatno bih brzo izgubio vjerodostojnost), pobrinuo se nadobudni poljski režiser Jerzy Skolimowski koji je od solidne priče i karizmatičnih glumaca napravio vrlo prosječan, a u kontekstu Filmomanije i daleko ispodprosječan film. Essential Killing ima sve elemente mogućeg remek djela – osim režije. Priča je relativno akutalna – rat u Afganistanu djelomično se s glavnim akterom seli u Europu. Klasična spika, kulturološke razlike, šokirani mladi taliban prebačen iz pustinje na poljski snijeg, izgubljen u vremenu i prostoru, zbunjen i ošamućen. Spletom više nesretnih i nespretnih okolnosti nego vlastitom voljom, poubija hrpu svojih progonitelja i nestaje u bespućima snijegom i šumom pokrivenih planina.

Vincent Gallo i Emmanuelle Seigner su zaokruženi i zreli glumci, da ne kažem da im gotovo ne treba režiser (posebno vjerojatno ne uradi sam Vincentu), no Skolimowski je vjerojatno tijekom snimanja djelomično pogubio konce (ako ih je ikad i imao) i film u mnogim dijelovima totalno puca po šavovima – od nedorečenosti, čudnih intervencija (flashevi iz Afganistana su snimljeni na razini filmske škole iz Gunje), a Seigner je toliko neiskorištena da je ulogu komotno mogla odraditi i moja ujna sa tekstilnom školom. Dijaloga ionako u filmu nema! I eto, Skolimowski je vjerojatno na foru stare slave završio na brojnim festivalima, ali ništa od njega. Gallo je u Veneciji dobio nagradu za najbolju mušku ulogu, ali se nije pojavio na dodjeli. Prije nego sam pogledao film, pomislio sam da je to nekakvo isfuravanje (što za njega ne bi bilo nikakvo čudo), no kada sam odgledao film, promijenio sam mišljenje. Za ovo niti ja ne bih izašao pred publiku i uzeo nagradu. Buffalo 66 i Brown Bunny su u usporedbi s ovim Vincentove oskarovske uloge…

Kao kad se trudiš odgoditi fizički užitak, danas sam se kontrolirao i nisam pogledao Melancholiu. Čekam srijedu. A osim Triera, tu je još hrpa potencijalno odličnih stvari…

Wim Wenders: Pina

Sinoć sam odgledao prvi nezavisni film snimljen u 3D tehnici. U hrvatskim Cineplexx-ima počela je Filmomanija, 10 dana sa novim filmovima Cannesa, Berlina i Venecijanskog festivala. Pina je izabrana kao svojevrsni uvod ili najava – prikazana je dan prije službenog početka programa.

Kako mi je Wenders jedan od omiljenih režisera, drago mi je što je baš on probio led snimanja 3D filmova, a koji nisu hoollywoodski trash blockbusteri ili filmovi za djecu. Pina je dokumentarni film o njemačkoj plesačici/koreografkinji Pini Bausch. Kako je umrla tijekom snimanja (2009. godine), film se pretvorio u tužnu posvetu njezinom životu koju možemo pratiti kroz rečenice plesača koji su s njom proveli posljednje godine života. Neki od njih iskreno su se zapitali u kojem će se smjeru i kako nastaviti njihov život i rad sada kada Pine više nema. Wenders je bez puno osobnih komentara/monologa ili sličnog, prikazao jako puno čistog modernog plesa, dojmljive koreografije, izvedbi postavljenih na kazališne daske, ulicu, parkove, industrijska postrojenja ili u vagone gradskog visećeg vlaka.

Na samom početku filma, 3D tehnologija me jako oduševila. Prva kazališna izvedba djelovala mi je, ne kao da ju gledam iz prvog reda uživo, nego kao da stojim na samim daskama, neposredno uz plesače. Kasnije se valjda navikneš na efekte, no bez obzira, ostaje ti fascinantno vizualno iskustvo koje mi je djelovalo jako ugodno i kvalitetno. Sama tema filma definitivno nije za svakoga. Ni sam ne brijem na ples, koreografiju ili nešto slično tomu, no osobno sam uživao u režiji i sitnim inovacijama u montaži, audio efektima, glazbi, već spomenutoj 3D tehnologiji.

Baš mi je drago da je Wenders i dalje u vrhunskoj intelektualnoj kondiciji, ovdje ne postoji niti trun reciklaže njegovih prošlih uspjeha niti trag ikakvog podilaženja širokoj publici. Ovo je baš klasični dokument jednog života i djela, snimljen na vrhunski način.