Trčanje i gadgeterija

Početkom prošle godine (2011.) počeo sam se baviti rekreativnim trčanjem. Od siječnja do ožujka toliko sam se „zaletio“ s rekreacijom da sam početkom travnja bez problema istrčao polumaraton (21 km, za 1:54), a u takvom sam ritmu nastavio i ostatak godine. Nije to možda vijest za nekog teenagera, ali ja sam napunio 37 i nikada se u životu nisam bavio nikakvim sportom (osim povremeno planinarenjem i doslovno samo nekoliko alpinističkih izleta), a da ne spominjem da mi je posao zadnjih deset i više godina,  kontinuirano sjedenje pred  ekranom kompjutera. Naravno, kako to ide, na stazama sam usput upoznao hrpu ostalih trkača s kojima sam razmjenjivao iskustva, uspoređivao kilometražu, vremena, pričao o zagrijavanju, rastezanju, prehrani , vremenskim uvjetima, opremi, itd, itd.

Ono što htjedoh prokomentirati je hrpa gadgeta, mjernih uređaja, brojača otkucaja srca, koraka,  kilometara, potrošenih kalorija, prosječne brzine, pa to sve transferiraš u nekakvu tablicu na smartphoneu i pratiš učinak na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj i godišnjoj razini.  Imaš sat, smartphone, čip u džonu patike, slušalice u ušima …Onda imaš excelicu sa planom, napredan grafički prikaz, pa uspoređuješ, izračunavaš odstupanja, šalješ na grupu naprednih korisnika, radiš analizu, expertizu, sintezu, telekinezu…

Uglavnom, trčanje mi je jako dobro poslužilo upravo kao odmak od posla, tj. različitih aplikacija i analiza, pa mi je čak i jednostavno praćenje sportske aktivnosti putem napredne gadgeterije jako blesavo i blago iritantno.  Mislim, ja razumijem (i uvažavam) sve argumente mojih dragih kolega koji si prateći svakodnevni napredak podižu motivaciju (i kriterije) i kako je takav način „nabrijavanja“ definitivno dobar za kontinuirano poboljšavanje rezultata, ali problem je što ja jednostavno nisam takav tip i motivaciju izvlačim iz nekih drugih stvari. Penjući se jednom u zimskim uvjetima na Tursku goru (Kamniške Alpe u Sloveniji)  pitao me moj vodič, iskusni alpinist, kako to da ga ja pratim u stopu, a ova dvojica koju mjesecima priprema, kaskaju za nama nekoliko stotina metara? Pomislih tada, dok oni sagorijevaju ugljikohidrate, ja sagorijevam stres nakupljen po uredima i sastancima…Al dobro, nije sve ni u stresu; primjećujem ja pozitivne pomake u mnogim segmentima života otkada sam uveo trčanje u redovitu životnu proceduru. Može čovjek čak i više popiti kada je u trkačkoj kondiciji (provjereno ovih blagdana),  a jetra se vjerojatno brže oporavlja. Može se potrčati za tramvajem, a da ti ovaj ne pobjegne, kada te poganja pas imaš veće šanse, a tko ima takvih afiniteta, može lakše uhvatiti neku bržu djevojku ili dečka. Uglavnom, za sada bez gadgeta, postoje i drugi načini motivacije. O seksualnoj funkciji da ne govorim; kakvi orasi, med i vijagre…

Preporučena literatura: Haruki Murakami: What I Talk When I Talk About Running

Norveška šuma

Iako je film režirao vijetnamski režiser (Anh Hung Tran), po japanskom (književnom) predlošku (Haruki Murakami), bojao sam se da će Norveška šuma više sličiti hollywoodskoj masovnoj produkciji, nego prikazati dio  izvorne književne priče. Pogotovo što je sama knjiga doživjela svjetsku popularnost, a tu uvijek postoji opasnost da profit upropasti sve što može.  Uglavnom, sve se lijepo složilo.

Osim što je književna priča vrlo vješto i čak nevjerojatno precizno prenešena na film,  sviđa mi se i ambijent, audio doživljaj i općenita atmosfera filma. Ako je nekome zapelo za oko ovo „audio doživljaj“; ne radi se o mom subjektivnom zapažanju – glazba u filmu, čak i da izuzmemo naslovnu temu Beatlesa, Norwegian Wood, fenomenalno je uklopljena. Ne znam još na koju foru (istražit ću naknadno) ali u filmu možete čuti nekoliko stvari njemačkog kultnog krautrock benda  Can, na soundtracku filma su čak dominantno zastupljeni. Glazbu je generalno uredio Jonny Greenwood (Radiohead); nakon Bit će krvi, ovo mu je još jedan vrhunski posao. Eto, još elemenata koji uklanjaju film iz zone masovne konfekcije.

Naravno, ako želite sve shvatiti, bilo bi poželjno da prije filma ipak pročitate knjigu. Meni je bila odlična, iako mi dobronamjerni znalci skreću pažnju da su Murakamijeve novije knjige čak i bolje. Ali dio ljeta još je predamnom. Službene stranice na engleskom su ovdje.