Jon Krakauer: Bez daha

Krakauerovu knjigu stvarno sam pročitao „bez daha“, ne sjećam se kada sam uopće zadnji put pročitao neku knjigu u jednom danu, a kamoli u jednom dahu (možda Karakaševe Eskime, al to je stvarno knjižica i stvarno je bilo davno). Uglavnom, kako je kod mene emotivni i duhovni život dosta blizak filmu, tako sam i za Jona Krakauera saznao nakon što sam odgledao film Seana Penna Into The Wild (U divljini). Krakauer je napisao knjigu, a Sean Penn odradio scenarij i režiju, pa snimio odličan film o mladom Amerikancu koji nakon mature odlazi na epsko putovanje po SAD-u i potom tragično završava život u divljini Aljaske.

Into Thin Air (Bez daha) je knjiga napisana dokumentaristički po istinitim i tragičnim događajima koji su se zbili 1996. godine i kojima je novinar Krakauer svjedočio na licu mjesta. Godinu dana prije američki magazin Outside ponudio mu je dakle mjesto u komercijalnom usponu na Mount Everest s ciljem da kritički promotri i napiše seriju tekstova o ljudima koji plaćaju ogromne iznose novca kako bi ih vrhunski vodiči odvukli na najviši vrh svijeta. Kako je već imao nekakvog planinarskog iskustva, a poduzeo je i nekoliko alpinističkih poduhvata u svojoj karijeri na području Patagonije i Aljaske, bio je logičan izbor uredništva za ovakav posao. Krakauer je prihvatio ponudu ali je tražio jednogodišnju odgodu kako bi se pripremio ne samo za boravak u baznom logoru, već i za uspon na vrh sa ostalim članovima ekspedicije. I tako, putovanje u Kathmandu (glavni grad Nepala), lokalne vožnje, pa trekking do sela ispod planine, upoznavanje s članovima ekspedicije, vodičima i klijentima, upoznavanje sherpa koji su radili kao pomoćnici na usponu proteklo je u ležernoj i pozitivno avanturističkoj atmosferi. Na putu se susreću i s konkurentskim tvrtkama koje vode svoje klijente, a i sa uobičajenim nekomercijalnim ekspedicijama iz raznih dijelova svijeta koje su se te godine uputile na vrh svijeta.

Krakaueru je sve djelovalo uglavnom ok dok se nisu popeli do baznog logora ekspedicije (mislim da se on nalazi na nekih 5000 metara nadorske visine) i kada je spoznao koliko su klijenti koji su platitli i po 70.000 dolara za ovo putovanje zapravo nepripremljeni za ono što ih čeka. Mnogi su došli u potpuno novim, tek kupljenim nerazgaženim planinarskim cipelama, Japanka nije znala montirati dereze (metalne šiljke koji se montiraju na cipele i koji su obavezni za kretanje po ledu), nisu bili spretni s korištenjam cepina, itd itd. Uglavnom, svašta, no s obzirom da je Rob Hall, vodič grupe, bio izvrstan i iskusan u svom poslu, pazio je da klijente postupno priprema za uspon, visinske pripreme su odrađene školski, usponi do logora 1 i 2 pa ponovno spuštanje u bazni logor kako bi se vidjelo kako tko diše i slično. I tako, dan po dan, ekpedicije su se jedna za drugom polagano kretale prema vrhu, a neiskustvo klijenata potpomognuto ne baš sjajnim vremenskim uvjetima na vrhu rezultiralo je katastrofalnim razvojem situacije na zadnjim etapama uspona. Kada bih vam napisao što se sve dogodilo, bilo bi kao da u krimiću odmah otkrijem tko je ubojica. Uglavnom, 16 ljudi je smrtno stradalo, za neke se čak ne zna niti na koji način, poginuli su čak i iskusni vođe ekspedicija, Sherpe , klijenti, neki od preživjelih završili su s teškim amputacijama ruku ili nogu i slično. Krakauer je igrom slučaja svjedočio jednoj od najtežih tragedija u povijesti uspona na Mount Everest, a knjiga je u kontekstu planinarstva, alpinizma, ekspedicionizma i sličnih poduhvata rekao bih poprilično edukativna i upozoravajuća. Usto, odlično je štivo, možda malo više za one koji se bave nekom od navedenih aktivnosti i lakše si mogu predočiti kontekst događanja…Za sve ostale, kao da gledate najbolju moguću epizodu Preživjeti divljinu u kojoj mnogi zapravo ne prežive.

Ekološki kontekst priče

Na Južnom sedlu, pred samim vrhom, nalazilo se tijekom ovih događaja oko tisuću praznih boca kisika koje su različiti penjači ovdje odbacili prilikom povratka s vrha. Po Mount Everestu razbacano je na tisuće komada različite opreme, užadi, plastike, šatora, vreća, rukavica i smrznutih ljudskih tijela. Bez obzira što od sredine devedesetih nepalska vlada skupo naplaćuje ekspedicijama uspon na vrh, entuzijasta penjača i dalje ne nedostaje. Sherpama se plaća svaka vraćena prazna boca kisika, no to za čišćenje planine vjerojatno nije dovoljno. Kako mi je neki dan rekao prijatelj alpinist, na svijetu postoji 14 osamtisućnjaka (vrhova iznad 8 tisuća metara visine), a 99,9 % penjača želi se popeti isključivo na Mount Everest. Takva je valjda ljudska narav…

Sofia Coppola: Somewhere

Već mi se događalo da film koji mi se svidio, na imdb-u bude prilično loše ocijenjen. Ok, registrirani „ocjenjivači“ nisu filmski kritičari niti moji (ne znam ima li ih više uopće) istomišljenici, ali za ovaj film mi je ipak nekako žao što su ga dočekali toliko rezevirano i mlako (ocjena dakle 6,5 – preko 10.000 glasova). Možda ljudi previše očekuju od Coppole starog kćeri, ali već je s Izgubljenima u prijevodu dala do znanja da ne očekujemo nužno spektakle sa vatrogascima i policijom u zadnjim kadrovima.

Ovaj film me podsjeća na nekakav diplomski rad, koji obrađuje nekakvu netendencioznu temu i gdje je autoricu nekakav mentor redovito vraćao na zamišljenu zacrtanu liniju filmske teorije. Zvuči dosadno ali nije. U segmentima sam baš uživao. Postoji jako puno dugačkih kadrova u kojim se naoko ništa ne događa (ali događa se, jel) i gdje sam bio zahvalan što je režiserka neopterećena eventualnim kritikama ili lošom kino prođom i što ju (vjerojatno) peče p. što će tko napisati u Guardianu, Timesu ili na anarhija weekly. Vjerojatno je oguglala na kritike još iz perioda glumljenja u Kumu 3, a to je stvarno bilo jako davno…

Rekao bih da se u filmu radi o otuđenju vrlo popularnog mladog glumca koji svojim Ferrarijem na dnevnoj bazi odrađuje hrpe pressica, promocija, priprema novih uloga i slično, dok mu se privatni život razvodnjava. Naslućujemo da mu se s bivšom ženom nešto događa, ona otputuje, pa se „naš junak“ odjednom ima priliku zbližiti sa svojom jedanaestogodišnjom kćeri i taj proces funkcionira super uspješno. Johnny u kćeri očito pronalazi kariku koja je nedostajala u kontaktima sa silnim obožavateljicama koje mu se konstantno podastiru. Naravno, nakon kiše dolazi sunce, a i obrnuto, tako da Cleo (kći) nakon nekog vremena mora otputovati u nekakav američki kamp, a šokiran i deprimiran Johnny u posljednjem kadru filma simbolički i stvarno napušta dosadašnji stil života. Maltene kao jedna od scena iz Into The Wild – auto u (rade) jarak, a put pod noge…