Robert Perišić: Područje bez signala

PERIšić_finalKnjiževna kritičarka Jagna Pogačnik s velikim je ushitom u Jutarnjem listu prenijela dojmove o novom romanu Roberta Perišića. Nekako paralelno u jednoj od kulturnih emisija kulturnog Dražena Ilinčića, njegov gost književnik i prevoditelj Borivoj Radaković spomenuo je Perišića kao jednog od naših rijetkih pisaca koji imaju  iskustava s pisanjem pod utjecajem raznoraznih opijata (tema emisije je bila vezana uz umjetnost i drogiranje) pa me i to dodatno motiviralo da pomnije iščitam što nam Perišić ovoga puta ima za reći i mogu li možda prepoznati dionice koju su eventualno napisane pod utjecajem kakve zabranjene supstance. Držeći ipak nekakvu rezervu glede osjećaja gospođe Pogačnik, uzeo sam novoobjavljenu (svibanj 2015.) knjigu i pročitao ju u dva dana, skoro pa u dva daha.

Prethodni Robertov roman, Naš čovjek na terenu, prilično me razonodio (nekoliko postova niže), i nije mi dakle bio problem prihvatiti Jagnin izazov – mogu vam reći da je novi roman stvarno pun pogodak.

Iako se opirem temema koje se i u natruhama vuku po području regiona i makar i kroz fleš dotiču rata i poraća, Perišić s njima radi svojevrsni salto mortale i prekobacuje vremena, žanrove, dinamiku i stil s jednog prostor/vremna na drugo, stvarajući definitivno jedan novi, posttranzicijski (kradem Jagnu) koncept, koji odlično funkcionira čitatelju ako je barem povremeno prelistavao kakve dnevne novine u zadnjih dvadeset pet godina.

Radnja prati dvojicu prijatelja,  koji dolaze u ratom i poraćem poharano (nekoć industrijsko) mjesto i kroz ludi poduzetnički poduhvat pokreću proizvodnju turbina u godinama zapuštenoj tvornici. Obnova postupno počinje obuhvaćati i ljudske sudbine, zapušteni i zaboravljeni inženjeri strojarstva i elektrotehnike vraćaju se u svoje slavne dane evocirajući povratkom u tvorničke hale i svoje predratne već pomalo zaboravljene životne priče. Situacije se dinamički razvrću što vremenski što interkontinentalno, kroz nekoliko država prateći privatnu ili sudbinu tvrtke koje je u potrazi za svojim naručiteljem u neimenovanoj turbulentnoj zemlji trećeg svijeta. Svrgavanje režima, revolucija, bijeg, međunarodni šverc oružjem, lokalna mafija, droga i mnogo toga drugoga uz puno previše alkohola i nešto nasilja (pa i poneki rezervirani seks), ugodno će vam upotpuniti vaš planirani godišnji odmor na nekom ručniku ili ležaljci na kakvoj jadranskoj plaži. Naravno, sve je popraćeno i decentnom dozom Perišićevog humora koji se kreće na razini od Ante Tomića, visokointeligentnih pošalica uz lajnu bijeloga pa do klasičnog bosanskog vica. Geg, parodija, akcija i drama, sve u jednom dobro začinjenom loncu koji bi ovoga puta mogao dobro proći i kod nešto šireg čitateljstva. Toplo preporučujem za ovo nadasve toplo ljeto, a neka vam je dodatni izazov prepoznati dionice koje je Perišić napisao pod utjecajem nedozvoljenih supstanci, jer, kako kažu upućeniji od mene, razvidno je da je to u pitanju…

Oglasi

Borivoj Radaković: Sjaj epohe

Uvjeren sam da bi Radakovićev Sjaj epohe kada bi ga uvrstili u školsku lektiru vjerojatno bio jedna od najčitanijih knjiga u hrvatskoj povijesti.  Ne radi se o tome da je to naše najbolje štivo, nego ima primjerenu dozu tema koje su na vrhu interesa tinejdžera svih profila, a knjiga bi možda postala i okidač koji bi mnoge nagnao da posegnu i za drugim domaćim autorima ili knjigom općenito (s obzirom da kao medij polako izumire – pogotovo među mlađom populacijom koja vrijeme krati suvremenijim oblicima intelektualnog uzdizanja).

Izdanje iz 2009. ukrašeno je prekrasnim fotografijama pice i guze koje služe kao onaj pištolj koji  kad se pojavi na početku predstave, pri kraju obavezno puca i nekoga ubija. Dakle, ova pica i guza su u knjizi dobro iskorištene, da ne kažem izjebane. Seks prodaje i privlači, a koga više nego one koji tek kreću ka seksualnoj dimenziji života!  Radaković možda malo pretjeruje u ovom segmentu pa je uz seks obavezno prisutno nekakvo govno, hemeroidi, crijeva, krv i ostale izlučevine, ali što je tu je.  Svi smo mi od krvi i mesa, a kod njega dakle dodatno i od hemeroida i govana.

Druga aktualna dimenzija knjige (i po meni najbolje napisana) je ona nogometno-navijačka. U poglavlju BBB s podnaslovom Dobrodošli u plavi pakao, napisan je komad teksta koji je kasnije (govorimo o ranim 90-tim godinama) iznjedrio istoimenu predstavu i  vjerojatno idejno nadahnuo navijačku himnu iz pera i gitara Pips Chips & Videoclipsa.  Rekao bih da je na istim korjenima stvoreno intelektualno uprizorenje knjiga/predstava i film Metastaze, koje da ne bi bilo zabune, nije napisao Radaković, ali u neku ruku kao da je (što god tko rekao). Ovaj komad teksta (Dobrodošli u plavi pakao) napisan žargonom ulice i navijača (Bože) osobno mi spada u najbolje rečenice hrvatske proze koje sam ikada pročitao. Baš sam se pošteno nasmijao, bez obzira kažem, što je komad već prerađen, viđen i djelomično iskorišten i u drugim medijima.

Treća zanimljivost je permanentna prisutnost rock glazbe i glazbenika u knjizi. Iako djeci Borivojevo nabrajanje rock ikona i koncerata koje je odgledao  može zvučati poput djedove priče uz vatru, ipak je lektira stvar koja bi trebala imati i svoju edukativnu funkciju pa ovo treba pročitati barem iz tih pobuda.

Kaže Jagna Pogačnik kako joj Sjaj epohe djeluje kao da je „napisan jučer i to navečer“ , a ne negdje početkom 90-tih (kada je prvi put objavljen). To je definitivno pohvalna činjenica za knjigu, a porazna za društvo u kojem živimo. Knjigu je (re)objavio Profil 2009..