Anthony Bourdain: Opaki zalogaji

Jučer sam bio u lovu na tuljane. U osam ujutro, umotan u bundu od karibua, ušao sam u kanu i otisnuo se u ledene vode Hudsonova zaljeva, zajedno s televizijskom ekipom i Eskimima koji su nas vodili. Do tri popodne sjedio sam prekriženih nogu na kuhinjskom podu na kojem je bio prostrt plastični pokrov i slušao Charlieja, svog domaćina, njegovu obitelj i nekoliko starijih članova plemena kako se oduševljeno kikoću dok su rasijecali tuljanovu lešinu, sirovo meso, salo i mozak našega tek ulovljenog plijena. Baka je ciknula od zadovoljstva kad je Charlie raskolio lubanju, otkrivajući tuljanov mozak i hitro zarila prste u ljigavu masu. Mali je poslušno zasjekao bubreg. Mama je velikodušno razrezala jednu očnu jabučicu (najbolji dio) i pokazala mi kako isisati unutrašnjost kao da se radi o velikom zrnu grožđa.

Ovako uglavnom piše jedan od najboljih američkih pisaca o hrani (kako ga je titulirao New York Times), pa ako i niste nabrijani na kuhinju ili hranu općenito, s ovim se štivom definitivno možete jako dobro zabaviti. Dodatna je dimenzija Bourdaina što se gotovo svaki njegov odlomak ili priča događa u drugoj zemlji ili čak kontinentu, tako da je zadovoljen i ovaj putopisni segment (koji je u zadnje vrijeme nekako opet jako popularan).

Već sam prije par godina napisao jedan tekst o njegovoj knjizi Kuharovo putovanje i tu sam se i tada ogradio od silne inflacije različitih kuharsko/kulinarskih show-ova, emisija, serijala ili sličnih pizdarija od kojih me hvataju grčevi, ali Borudaina ne promatram u tom (negativnom) kontekstu. On je za mene pisac, a to što je usput i vrhunski svjetski kuhar i poznavatelj kuhinje, samo je usputna vještina kroz koju on progovara o dosta različitim temama suvremenog načina života. Knjiga dakle ne sadrži niti jedan recept, iako se dosta detaljno opisuju mnoge food-connected  stvarčice. I nema koncepta – to su tekstovi koje je objavljivao tko zna gdje sve ne, sakupljeni na hrpu i uvezani u korice knjige. I to je to. Ne možete izgubiti nit, svaka je tema za sebe, iz svake dobijate uvid u stvari koje vjerojatno sami ne bi nikako mogli dokučiti, a ono što mi se jako jako sviđa, je iskrenost i otvorenost kojom Bourdain opisuje sve i svakoga. Mnogi kuhari ili javne osobe su doslovno popljuvane bez ustručavanja- nelicemjerno i otvoreno – on piše ono što misli, a Jamie Oliver i Woody Harrelson ako ga čitaju, imat će o čemu razmišljati.  Oliver mu je naime i inače trn u oku, a hollywoodska zvijezda Woody Harrelson tek od nedavno – otkada je postao ikona i zagovornik Raw Food pokreta u Sjedinjenim državama. Bourdain u Opakim zalogajima argumentirano opisuje svoje protivljenje jedenju sirove hrane; nevjerojatan mu je Harrelson koji npr. putujući Tajlandom ne želi uživati u tradicionalnoj vrhunskoj azijskoj kuhinji, nego provodi dane jedući sirovo povrće i voće! Ali Boudanin se ne sekira previše jer po njegovom – tko će normalan uopće slijediti Harrelsona u njegovim fix idejama? I da, kako je to duhovito opisao – vegetarijanci su naspram pripadnika Raw Food pokreta teški hedonisti!

Iako se FT i Economist vjerojatno na stotinama stranica mjesečno već godinama bave ekonomskim bumom Kine i njihovom gospodarskom strategijom, čak niti u tim analizama nećete pronaći ono što je u ovoj knjizi tako jednostavno i slikovito objašnjeno – ako nas Kinezi preplave, barem ćemo i mi na zapadu konačno dobiti prekrasnu i raznoliku kuhinju s tisućugodišnjom tradicijom. Knjigu je u Hrvatskoj objavila Fraktura 2011., a na hrvatski su prevedene još i Kitchen Confidential (Dosije kuhinja) i A Cook’s Tour (Kuharovo putovanje), meni obje odlične.