Mirjana Krizmanić: Tkanje života

O američkoj takozvanoj popularnoj psihologiji nisam u hrvatskim medijima, a naročito na HRT-u ikada čuo ništa pozitivno ili barem neutralno intonirano. Naši poznati psihijatri, psiholozi, sociolozi ili pedagozi uvijek su se, kao da je to nekakav trend ili opći stav struke (ili struka), na popularnu psihologiju obrušavali kao da se radi o najvećem zlu koje se može materijalizirati u obliku knjige. Opravdano je, naravno, da struka kritizira amaterizam, nestručnost, autore koji iz komercijalnih razloga koriste ili iskorištavaju pojmove psihologije, no kao i kod medicine, u stvarnosti postoji ogromna praznina koju klasična znanost jednostavno ne pokriva pa se narod koristi alternativnim metodama; u medicini ljekovito bilje, bioenergija, minerali, akupunktura, ayurvedska znanost, a u psihologiji (ako izuzmemo golem udio koji pokrivaju svjetske religije i vjera općenito) ostaje na djelu popularna psihologija. Kako su si ljudi u nuždi skloni pokušati pomoći na razne načine, sasvim je normalno da posegnu i za kakvom literaturom samopomoći, rekli bismo, nekakvom prvom i vrlo jednostavnom koraku koji im može otvoriti nekakve nove mogućnosti, ukazati na ono što su eventualno previdjeli i ponuditi nekakve instant (ili klasik) korake koji ih mogu zaliječiti ili riješiti nekakav njihov problem – bračni brodolom, financijsku krizu, tinejdžera izvan kontrole ili debljinu.

No što nudi struka (ili bismo se mogli našaliti i reći – nepopularna psihologija)? Ako ćemo uzeti za primjer najprodavaniju knjigu u državi u posljednjih nekoliko godina, ne puno. Tkanje života Mirjane Krizmanić pročitao sam zapravo iznenađen kad sam nedavno slučajno na top ljestivici u emisiji Pola ure kulture skužio da je i nakon dvije godine od objavljivanja ta knjiga i dalje među prvih nekoliko po prodaji u domaćim knjižarama. I evo, pročitao sam je dakle kao fenomen i iz znatiželje da vidim što su tisuće ljudi doživjele kroz ovu knjižicu.

Kao prvo, ukratko ću reći da je autorica psihologinja s cjeloživotnim iskustvom u svojoj struci, s već objavljenim knjigama i mnogobrojnim radovima, s iskustvom rada sa stradalima nakon domovinskog rata i mnogim drugim iskustvima iz prakse, dakle, nema riječi o amaterizmu, prodavanju magle ili ičemu takvom. Knjiga je stvarno djelo struke. I to je to.

Od prve do zadnje teme, od osvrta na odnos s roditeljima, o braku, o ljubavi, prijateljstvu, dobrim i lošim iskustvima, itd, itd… Mirjana navodi sve moguće razne kombinacije koje su nam se ili nam se mogu dogoditi i stručno nas izvještava kako je to normalno i kako je to logično i kako svi imamo različita iskustva koja nas formiraju. Ona jednostavno, mogli bismo reći, motivira ljude da se na neki način pomire sa svojom situacijom, kakva god ona bila. To ide do te mjere da mi je osobno čak djelovala pesimistično kada u segmentu o braku ona ističe kako svoju partnericu ili partnera i njezine ili njegove navike (ako nam se eventualno ne sviđaju) vjerojatno nećemo nikada moći promijeniti koliko god ljubavi imali i koliko god truda uložili! Prijateljici ili prijatelju (po Tkanju) ne bi trebali ukazati na njihovo eventualno diskutabilno ponašanje, ružne navike ili slično, jer su ih oni i sami svjesni, ali zbog neke traume iz prošlosti, ne mogu to riješiti i prave se kao da je to normalno ponašanje. Stvarno totalno obrnuto od popularne psihologije. I stvarno ne znam čemu sve to. I sada tek ne znam čemu služe prijatelji :))

Kada se osvrnem oko sebe, ovo je društvo ljudi koji su se pomirili sa svojim situacijama i koji, koliko ih god gazili, i dalje nisu spremni na radikalne ili revolucionarne poteze ili odluke (pomislite samo tko nam je na vlasti posljednjih dvadeset godina). Pa im još samo fali da im netko službeno i stručno priopći da je to ok što ništa ne poduzimaju. Možda je autorica svjesno izbjegla davanje nekakvih instant savjeta bojeći se neuspjeha svojih sljedbenika ili korisnika, no svatko koliko toliko normalan, svjestan je da se život sastoji od pokušaja i pogrešaka i da neće biti propast svijeta ako se neki od dobronamjernih (a ovdje bi se radilo i o stručnom) savjeta pokaže neuspješnim na osobnom primjeru.

Koristan je vjerojatno ovaj pristup ljudima koji su frustrirani vlastitim nemogućnostima, koji su na neki način spriječeni u poduzimanju različitih životnih koraka, pa ih Tkanje života lišava barem te spomenute frustracije. Možda je Krizmanić baš previše radila s različitim ratnim stradalnicima od kojih mnogi vjerojatno objektivno više nemaju snage za nove početke, pa im ovaj pristup mirenja sa situacijom također može biti koristan i na neki ih način smiriti. Ostali bi se, po mom mišljenju, trebali držati podalje od ovakove (nepopularne jel) psihologije…

Osim toga, čak i u Hrvatskoj postoje psihologinje (npr. Majda Rijavec i Dubravka Miljković) koje ne spadaju u beletristiku, a radovi su im puni praktičnih savjeta, koraka, poteza ili prijedloga kako rješavati stvari (a ne se miriti s njima). Znam baš dosta mladih obitelji kojima je njihova literatura odličan vodič za odgoj djece i rješavanje različitih eventualno iskrslih sukoba, koji si kroz ovakvu literaturu poboljšavaju komunikaciju na različitim nivoima i zapravo podižu kvalitetu života. Slični primjeri postoje i za pomoć u rješavanju financijskih problema, izlaženje na kraj s ovisnostima i slično. Ako vam mogu pomoći, zašto
ih ne iskoristiti! Na kraju još jedino ne mogu shvatiti otkud toliki interes za Tkanje života. Možda je fenomen sličan onom književnom uratku Nives Celzijus, al’ opet ne bih išao tako daleko. Vjerojatnije je da je iskusna psihologinja vješto pogodila mentalitet svojih sugrađana kojima je opasno bilo što nametati, mijenjati ustaljene i prihvaćene stavove i mišljenja i kojima odgovara da ih se uljuljka i umiri jer inače postanu jako jako razdražljivi ili možda uvrijeđeni. Do daljnjega dakle, prodaja će vjerojatno i dalje rasti…