Žurnalisti su super sajt, ali Denis Kuljiš u svakom smislu podcjenjuje Mirelu Holy

mirela_holyNajnoviji novinarski iskorak na domicilnoj web sceni stranica je Romana Bolkovića i Denisa KuljišaŽurnalisti. Od nedavno tamo objavljuju svoje (i inače) vrhunske tekstove,  a uvodno su stranicu predstavili ovim dvjema rečenicama: Ono što je hrvatskom društvu i na hrvatskoj političkoj sceni potrebno u ovome času jest jasna liberalna pozicija te zalaganje za uvođenje kapitalizma i radikalnu socijalnu reformu u svim sferama. Upravo taj smjer razmišljanja zastupat ćemo na platformi “Žurnalisti”.

Kako su mi ekonomske teme vrlo bliske slijedom moga školovanja i rada, apsolutno mi se sviđa što su se vrhunski hrvatski novinari odlučili pisati o trenutno najvažnijoj temi koja opterećuje hrvatsko društvo. Kako se kod nas problemi često počinju rješavati tek kada dobiju primjeren medijski tretman, mislim da je jako dobro da najpoznatija novinarska imena ukažu na ono što teško uviđaju bauljajući hrvatski političari, članovi vlade i sam premijer; što zbog svoga neznanja, što zbog lijenosti, inercije, nedostatka vizije…Dakle, bez snažne ekonomije nema ni snažne kulture, tolerancije, zaštite prava, društva znanja, izvrsnosti i ostalih često spominjanih općih mjesta kojima se domaći političar razbacuje bez ikakve materijalne podloge.

Nekako u tom kontekstu Kuljiš je prije nekoliko dana objavio na Žurnalistima tekst „Zašto je Mirela Holy opasna politička pojava“.  Kuljiš tu napada Mirelinu poziciju s početka mandata kao ministrice zaštite okoliša kada je ona svojim intervencijama zapravo zaustavila dva moguća ključna investicijska projekta u državi, a to su izgradnja hidrocentrale Ombla i termoelektrane Plomin 2. , a koji su (što je vjerojatno potpuno točno) bile jedine mogućnosti da se na početku mandata odmah krene u nekakve velike projekte. Čačić je tu odmah doživio medijski linč, a Mirela postaje medijska zvijezda nošena na valu masovne podrške svih mogućih nevladinih (zelenih) udruga i kod nas uvijek prisutnog bijesa lokalne zajednice kada se god krene u izgradnju bilo čega u blizini njihovih dvorišta.

Kuljiš nastavlja s Mirelinom politikom nakon osnivanja ORAH-a i svaki potez promatra kao prijetnju bilo kakvom suvislom budućem ekonomskom razvoju, investicijskim pothvatima i mogućim investicijskim zahvatima. On promatra ekološki predznak kao općenitu prijetnju razvoju, kao da kod nas politički predznak stranaka ikada ima ikakve veze s onime što one u stvarnosti rade kada se dočepaju bilo kakve izvršne vlasti! No ok, čovjek me potaknuo na svojevrsno razmišljanje i odgovor, pa i eventualnu raspravu, što je opet pozitivno u posvemašnjem mrtvilu na prostoru ekonomskih tema.

Pažljivo sam pratio svaki intervju Mirele Holy zadnjih godinu dana, a posebno segmente vezane uz gospodarstvo. Nisam čuo niti jednu nelogičnost ili košenje njezinih stavova s osnovnim postavkama tržišne ekonomije ili (ako žele žurnalisti) kapitalizma. Naravno da zbog općenite histerije biračkoga tijela uzrokovanog upravo ovom talibanskom revolucijom na HRT-u koju Kuljiš spomnje, niti jedan političar ne smije pred biračima spomenuti da se zalaže za kapitalizam jer to kod nas ima predznak gotovo spominjanja samog fašizma.

Mirelina ekonomska teorija je zdrava – znači, veliki investitor nema prednost pred malim investitorom, svi imaju identične uvjete na tržištu (nema posebnih uvjeta za IKEA-u, BMW, Airbus, arapskog investitora, ruskog naftnog diva ili hrvatskog obrtnika iz Špičkovine).  Općenito, kad smo već kod investitora,  smatram da je traženje kojekavih velikih investitora u Hrvatsku najveća glupost koju nitko ne prepoznaje već desetljećima. Kada stvorimo isplativo ekonomsko okruženje, poslovi će krenuti sami od sebe, bez pomoći zločinačke organizacije HGK, bez poslovne diplomacije ili pomoći hrvatskih iseljenika s Novog Zelanda. Dok se posao ne isplati malim hrvatskim poduzetnicima, neće ni velikima iz koje god države dolazili. Tko zna išta o ekonomiji, zna da kapital nikad nije problem – o njemu se razmišlja kada je sve drugo već osmišljeno i izračunato i do njega je tada vrlo lako doći.

Znači, zaključno bih dodao da Mirela Holy i njezin ORAH mogu samo doprinijeti kvaliteti političke i ekonomske svijesti (s natruhom ekološkog promišljanja u gospodarstvu) i razbiti bipolarnu učmalost hrvatske političke scene. Također, i ona je kao političarka „work in progress“, pa vjerujem da će njezini daljnji potezi biti ipak nešto promišljeniji, a manje nošeni stihijom, no za to joj treba nešto medijske podrške i poticaja, ne naravno previše – da se ne pokvari. Uostalom, koliko političara njezine dobi uopće išta suvislo izražava i konstruira u ovoj državi? Uglavnom slušaju svatko svog velikog vođu i poslušno dižu rukice.

Oglasi

Zdravo trčanje vs. bolesni nogomet

Stublic_561538S1Nogomet je zadnjih nekoliko godina postao dio informativnog programa zbog kojega sve više ljudi ne želi gledati vijesti ili čitati novine. U kontekstu nogometa više se gotovo i ne govori o sportu već isključivo o mutnim poslovima, kriminalu, nasilju – vijesti se pojavljuju u crnoj kronici, prate se događanja sa suđenja podmićenim nogometnim sucima, raspravlja o korupciji, sumnjivim financiranjima, još sumnjivijim transferima i slično. Ništa novo, a blago rečeno, boleščina…O imenima aktera navedenih zbivanja nema potrebe; popraćeni su imenom i prezimenom gotovo u svim dnevnim novinama – praktički na dnevnoj bazi.

Obradovao me stoga osvrt Romana Bolkovića objavljen na Index-u prije mjesec i pol s naslovom: Nosite se u krasan kurac, i vi i Plavi vulkan. Zdrav je to i jednostavno primjenjiv sažetak misaonog paketa kojega bih preporučio svakom normalnom čitatelju koji želi promišljati o domaćoj nogometnoj sceni.

Ono što sam zapravo ovdje htio natuknuti je nevjerojatna potreba predstavljanja nogometa kao PRVOG, vodećeg, osnovnog, nacionalnog i neupitnog nositelja hrvatskog sporta iako on to više definitivno nije. Nije po fizičkoj prisutnosti navijača na utakmicama, nije po uspjehu klubova (trenutnu dobru vibru NK Rijeke navest ću ovdje kao izuzetak), nije po odgoju mladih generacija u sportskom duhu,  nije po ikakvom drugom relevantnom kriteriju. Također, kada bismo uzeli u obzir i dalje ogromnu količinu novca koja se iz raznih državnih, županijskih i gradskih proračuna prelijeva u džepove kojekakvih mutnih nacionalnih nk-ova, situacija bi izgledala još jadnije. Uzmimo samo aktualni primjer pojave američkih poduzetnika koji su nedavno pokušali kupiti NK Hajduk, a zatim i NK Osijek i koji su tako hladno odbijeni s tako tipičnom hrvatskom pričom u kojoj nama ponovno ne treba nekakav strani investitor već će grad nogometne dugove platiti sam kreditom koji će dugo godina vraćati njegovi sve siromašniji i sve zaduženiji stanovnici. Jadno, jadno i žalosno.

A zašto trčanje?

Zato što gomila često ne vidi alternativu pa sa svojim „nacionalnim“ sportom dijeli i dobro i zlo. A za tim stvarno nema potrebe. Zlo bi trebalo ostaviti onima koji su ga generirali i kreirali, a alternativa u ovom (zdravom, rekao bi Srećko Horvat) društvu itekako postoji i meni posljednjih godina izgleda jako dobro. Za ovaj tekst izabrao sam primjer trčanja.

Posljednjih nekoliko godina naime kod nas trčanje doživljava pravu renesansu. Otvaraju se trkačke škole, povećava se broj raznih lokalnih manifestacija, utrka raznog tipa, polumaratona, brdskih orjentacijskih i sličnih, a sve više ljudi aktivno se uključuje u ove dobrodošle trendove. Prošli mjesec održan je Večernjakov zagrebački maraton s opet rekordnim brojem sudionika! Sport je to u kojem sudjeluje tisuće ljudi, ne kao promatrači, već kao aktivni sudionici. Za sport ti ne treba bogati tata već jedino nekakve patike i dobra volja, tako da smo u startu izbjegli potrebu za raznim managerskim ugovorima, financiranjima iz gradskih proračuna i trošenjem milijardi kuna za gradnju nekakvih megalomanskih stadiona.

Također, tko prati scenu, mogao je primijetiti da u hrvatskoj već godinama postoji treking-liga koja ne samo da se nije ispuhala, nego otvara nove prostore, izašla je čak iz okvira države (prva natjecanja održana ove godine u susjednim zemljama) i privlači sve više i više sudionika na svojim specifičnim trkama. Stvorili su od nule superposjećene manifestacije kao Pašman škraping, Mosor grebening, najnovijih 100 milja Istre i slične. Bez proračunskih milijardi. Bez sumnjivih lica. Bez potrebe da budu „nacionalni“. Bez sudaca kojima plaćaš za pošteno suđenje. Ljudi trče.

Ako pogledate stranicu trcanje.hr na kalendaru je samo danas 09.11.2013. na rasporedu čak 6 različitih utrka: Vinodol trek, Zagrebački noćni cener, Memorijalna utrka Draganić, Otvoreno prvenstvo Jaske u duatlonu, Jesenska cross liga Gović i Kros liga Godišnja doba na Čevu. I svi su pozvani! Znači, nije nužno biti član (elitnog) kluba, biti u top formi, imati managera niti išta slično. Dođi, trči, nadiši se zraka, potroši višak kalorija, izbaci stres, upoznaj nekoga, upoznaj prostor, nauči se orjentirati i zaboravi na bolesnike koje nam mediji i dalje bez ikakvog razloga svakodnevno serviraju. Mislim da je takav pristup ipak nešto zdraviji!

Prošle nedjelje u New Yorku je održan tradicionalni gradski maraton sa 50 000 sudionika. Znači, to nije 50 000 ljudi na stadionu koji gledaju 22 sudionika kako trče po terenu. To je 50 000 ljudi koji sami trče i aktivno sudjeluju u natjecanju! Sudjelovalo je 22 hrvatska predstavnika, naša Lisa Stublić bila je odlična 12 u ženskoj konkurenciji. Utrku je (bez potrebe za stadionom) s gradskih ulica pratilo preko 2 milijuna ljudi. Stvarno jedan vrhunski događaj pun pozitivne energije!

I za kraj, umjesto osobnog zaključka, prenijet ću još jednom već spomenutu misao kreativnijeg kolege kojeg spomenuh u uvodu: Nosite se u krasan kurac, i vi i Plavi vulkan!

ZAGREB MARATON – FILM

86 godišnjakinja na New York Maratonu