Borivoj Radaković: Sjaj epohe

Uvjeren sam da bi Radakovićev Sjaj epohe kada bi ga uvrstili u školsku lektiru vjerojatno bio jedna od najčitanijih knjiga u hrvatskoj povijesti.  Ne radi se o tome da je to naše najbolje štivo, nego ima primjerenu dozu tema koje su na vrhu interesa tinejdžera svih profila, a knjiga bi možda postala i okidač koji bi mnoge nagnao da posegnu i za drugim domaćim autorima ili knjigom općenito (s obzirom da kao medij polako izumire – pogotovo među mlađom populacijom koja vrijeme krati suvremenijim oblicima intelektualnog uzdizanja).

Izdanje iz 2009. ukrašeno je prekrasnim fotografijama pice i guze koje služe kao onaj pištolj koji  kad se pojavi na početku predstave, pri kraju obavezno puca i nekoga ubija. Dakle, ova pica i guza su u knjizi dobro iskorištene, da ne kažem izjebane. Seks prodaje i privlači, a koga više nego one koji tek kreću ka seksualnoj dimenziji života!  Radaković možda malo pretjeruje u ovom segmentu pa je uz seks obavezno prisutno nekakvo govno, hemeroidi, crijeva, krv i ostale izlučevine, ali što je tu je.  Svi smo mi od krvi i mesa, a kod njega dakle dodatno i od hemeroida i govana.

Druga aktualna dimenzija knjige (i po meni najbolje napisana) je ona nogometno-navijačka. U poglavlju BBB s podnaslovom Dobrodošli u plavi pakao, napisan je komad teksta koji je kasnije (govorimo o ranim 90-tim godinama) iznjedrio istoimenu predstavu i  vjerojatno idejno nadahnuo navijačku himnu iz pera i gitara Pips Chips & Videoclipsa.  Rekao bih da je na istim korjenima stvoreno intelektualno uprizorenje knjiga/predstava i film Metastaze, koje da ne bi bilo zabune, nije napisao Radaković, ali u neku ruku kao da je (što god tko rekao). Ovaj komad teksta (Dobrodošli u plavi pakao) napisan žargonom ulice i navijača (Bože) osobno mi spada u najbolje rečenice hrvatske proze koje sam ikada pročitao. Baš sam se pošteno nasmijao, bez obzira kažem, što je komad već prerađen, viđen i djelomično iskorišten i u drugim medijima.

Treća zanimljivost je permanentna prisutnost rock glazbe i glazbenika u knjizi. Iako djeci Borivojevo nabrajanje rock ikona i koncerata koje je odgledao  može zvučati poput djedove priče uz vatru, ipak je lektira stvar koja bi trebala imati i svoju edukativnu funkciju pa ovo treba pročitati barem iz tih pobuda.

Kaže Jagna Pogačnik kako joj Sjaj epohe djeluje kao da je „napisan jučer i to navečer“ , a ne negdje početkom 90-tih (kada je prvi put objavljen). To je definitivno pohvalna činjenica za knjigu, a porazna za društvo u kojem živimo. Knjigu je (re)objavio Profil 2009..