Zdravo trčanje vs. bolesni nogomet

Stublic_561538S1Nogomet je zadnjih nekoliko godina postao dio informativnog programa zbog kojega sve više ljudi ne želi gledati vijesti ili čitati novine. U kontekstu nogometa više se gotovo i ne govori o sportu već isključivo o mutnim poslovima, kriminalu, nasilju – vijesti se pojavljuju u crnoj kronici, prate se događanja sa suđenja podmićenim nogometnim sucima, raspravlja o korupciji, sumnjivim financiranjima, još sumnjivijim transferima i slično. Ništa novo, a blago rečeno, boleščina…O imenima aktera navedenih zbivanja nema potrebe; popraćeni su imenom i prezimenom gotovo u svim dnevnim novinama – praktički na dnevnoj bazi.

Obradovao me stoga osvrt Romana Bolkovića objavljen na Index-u prije mjesec i pol s naslovom: Nosite se u krasan kurac, i vi i Plavi vulkan. Zdrav je to i jednostavno primjenjiv sažetak misaonog paketa kojega bih preporučio svakom normalnom čitatelju koji želi promišljati o domaćoj nogometnoj sceni.

Ono što sam zapravo ovdje htio natuknuti je nevjerojatna potreba predstavljanja nogometa kao PRVOG, vodećeg, osnovnog, nacionalnog i neupitnog nositelja hrvatskog sporta iako on to više definitivno nije. Nije po fizičkoj prisutnosti navijača na utakmicama, nije po uspjehu klubova (trenutnu dobru vibru NK Rijeke navest ću ovdje kao izuzetak), nije po odgoju mladih generacija u sportskom duhu,  nije po ikakvom drugom relevantnom kriteriju. Također, kada bismo uzeli u obzir i dalje ogromnu količinu novca koja se iz raznih državnih, županijskih i gradskih proračuna prelijeva u džepove kojekakvih mutnih nacionalnih nk-ova, situacija bi izgledala još jadnije. Uzmimo samo aktualni primjer pojave američkih poduzetnika koji su nedavno pokušali kupiti NK Hajduk, a zatim i NK Osijek i koji su tako hladno odbijeni s tako tipičnom hrvatskom pričom u kojoj nama ponovno ne treba nekakav strani investitor već će grad nogometne dugove platiti sam kreditom koji će dugo godina vraćati njegovi sve siromašniji i sve zaduženiji stanovnici. Jadno, jadno i žalosno.

A zašto trčanje?

Zato što gomila često ne vidi alternativu pa sa svojim „nacionalnim“ sportom dijeli i dobro i zlo. A za tim stvarno nema potrebe. Zlo bi trebalo ostaviti onima koji su ga generirali i kreirali, a alternativa u ovom (zdravom, rekao bi Srećko Horvat) društvu itekako postoji i meni posljednjih godina izgleda jako dobro. Za ovaj tekst izabrao sam primjer trčanja.

Posljednjih nekoliko godina naime kod nas trčanje doživljava pravu renesansu. Otvaraju se trkačke škole, povećava se broj raznih lokalnih manifestacija, utrka raznog tipa, polumaratona, brdskih orjentacijskih i sličnih, a sve više ljudi aktivno se uključuje u ove dobrodošle trendove. Prošli mjesec održan je Večernjakov zagrebački maraton s opet rekordnim brojem sudionika! Sport je to u kojem sudjeluje tisuće ljudi, ne kao promatrači, već kao aktivni sudionici. Za sport ti ne treba bogati tata već jedino nekakve patike i dobra volja, tako da smo u startu izbjegli potrebu za raznim managerskim ugovorima, financiranjima iz gradskih proračuna i trošenjem milijardi kuna za gradnju nekakvih megalomanskih stadiona.

Također, tko prati scenu, mogao je primijetiti da u hrvatskoj već godinama postoji treking-liga koja ne samo da se nije ispuhala, nego otvara nove prostore, izašla je čak iz okvira države (prva natjecanja održana ove godine u susjednim zemljama) i privlači sve više i više sudionika na svojim specifičnim trkama. Stvorili su od nule superposjećene manifestacije kao Pašman škraping, Mosor grebening, najnovijih 100 milja Istre i slične. Bez proračunskih milijardi. Bez sumnjivih lica. Bez potrebe da budu „nacionalni“. Bez sudaca kojima plaćaš za pošteno suđenje. Ljudi trče.

Ako pogledate stranicu trcanje.hr na kalendaru je samo danas 09.11.2013. na rasporedu čak 6 različitih utrka: Vinodol trek, Zagrebački noćni cener, Memorijalna utrka Draganić, Otvoreno prvenstvo Jaske u duatlonu, Jesenska cross liga Gović i Kros liga Godišnja doba na Čevu. I svi su pozvani! Znači, nije nužno biti član (elitnog) kluba, biti u top formi, imati managera niti išta slično. Dođi, trči, nadiši se zraka, potroši višak kalorija, izbaci stres, upoznaj nekoga, upoznaj prostor, nauči se orjentirati i zaboravi na bolesnike koje nam mediji i dalje bez ikakvog razloga svakodnevno serviraju. Mislim da je takav pristup ipak nešto zdraviji!

Prošle nedjelje u New Yorku je održan tradicionalni gradski maraton sa 50 000 sudionika. Znači, to nije 50 000 ljudi na stadionu koji gledaju 22 sudionika kako trče po terenu. To je 50 000 ljudi koji sami trče i aktivno sudjeluju u natjecanju! Sudjelovalo je 22 hrvatska predstavnika, naša Lisa Stublić bila je odlična 12 u ženskoj konkurenciji. Utrku je (bez potrebe za stadionom) s gradskih ulica pratilo preko 2 milijuna ljudi. Stvarno jedan vrhunski događaj pun pozitivne energije!

I za kraj, umjesto osobnog zaključka, prenijet ću još jednom već spomenutu misao kreativnijeg kolege kojeg spomenuh u uvodu: Nosite se u krasan kurac, i vi i Plavi vulkan!

ZAGREB MARATON – FILM

86 godišnjakinja na New York Maratonu

 

Oglasi

Antipoduzetnička klima u Petom danu

ANKICA00Peti dan hrvatske televizije najomiljenija mi je televizijska emisija i najbolje što je proizvela HRT u zadnje dvije godine. Iako sam se ponekad gledajući otvorene konfrontacije njezinih sugovornika znao valjati po podu od smijeha, moram priznati da su Srećko Horvat, Nino Raspudić, Ognjen Čaldarović i Nadežda Čačinović dobrano ispretresali gomilu aktualnih hrvatskih i svjetskih momenata, a da ne spominjem seksi voditeljicu , pomalo štreberski angažiranu Ankicu Čakardić koja čvrstom rukom vodi ovaj intelektualni live show – rekao bih, do sada neviđen na ovim prostorima! Također, redovito pratim kolumne tzv. Književne Groupie s arteist.hr-a koja se spomenutih često dotiče na jedinstven i komičan način.

U petak su između ostaloga raspravljali o dubrovačkom referendumu i širem kontekstu gradnje turističkih sadržaja na Srđu iznad Dubrovnika. Kako sam se do sada već prilično naslušao raznolikih interpretacija ovoga pokušaja poduzetničkoga poduhvata, ne mogu se oteti dojmu da su ljudi čija je egzistencija vezana uz državni proračun, redovito negativno nabrušeni na bilo kakav oblik ulaganja koji se eventualno pojavio na domaćim prostorima. Svaka investicija redovito je u interesu poduzetnika, a ne šire zajednice, obavezno je u igri devastacija prostora (ne samo onog fizičkog već i kulturnog i socijalnog), obavezno se spominje apartmanizacija (to je navodno najveće zlo, odmah iza rata i gladi), a da ne spominjem da će se lokalno stanovništvo istog momenta pretvoriti u sobarice i čistačice. Naravno, dio toga je neminovna sudbina lijepe naše, ali volio bih barem u jednoj emisiji vidjeti intelektualce koji će objasniti kakvu to vrstu stranih ulaganja oni žele vidjeti u Hrvatskoj?

Pretpostavljam da je to tvornica (ali neće se zvati tako seljački – tvornica, nego projekt) koja će se nalaziti u zabačenom dijelu lijepe naše, ne znam, negdje u Dalmatinskoj zagori, no bojim se da i tamo ima nekakvih skrivenih vrlo važnih podzemnih vodenih tokova i spilja s rijetkim vrstama endemskog šišmiša pa je možda bolje preseliti sve nekamo u Posavinu, negdje iza Županje – Slavonci se ionako ne bune previše oko bilo čega ili možda u Baranju – na samu granicu s Mađarskom, a idealno bi bilo da se tvornica izgradi na još nerazminiranom području između Vukovara i Osijeka – tako bi investitor mogao prvo platiti razminiravanje, a zatim izgraditi tvornicu po europskim standardima. Zatim ta tvornica mora proizvoditi nešto superinteligentno i zapošljavati isključivo inženjere i doktore, nikako ne sobarice i čistačice, a kako bi to bilo dostojno korištenje hrvatskih intelektualnih potencijala. Plaće, naravno, moraju biti europske, zaštita na radu vrhunska, a dobit tvrtke zadržana u domovini.

Čini mi se kako je konformizam pljuvanja po neoliberalizmu uzeo poprilično maha. Intelektualci se drže sigurnog utočišta raznih suvremenih socijalnih i socioloških teorija, briju o društvu znanja, o ulaganju u obrazovanje, naravno, zaštita okoliša im je na prvom ili eventualno drugom mjestu; zaštita kulturnih dobara, nematerijalnih vrijednosti, briga za čovjeka – ali ne onog s ulice, koji kopa po kontejneru tražeći praznu plastičnu bocu, nego suvremenog čovjeka, po mogućnosti kvaziotuđenog geja s petnaestog kata nebodera koji je aktivan u svojoj virtualnoj zajednici, prati globalne trendove, oblači ga sam Marko Grubnić, posjećuje specijalizirani fitnes klub samo za osobe istospolne orjentacije, hrani se superhranom iz Bio & Bio, a feng shui savjetnik postavio mu je nekoliko malih piramida na strateška mjesta po stanu. Mješavinu nekoliko moćnih arabica kava dostavlja mu osobno na kućni prag sam vlasnik Eliscaffea iz Ilice. Teško da se istaknutiji domaći intelektualac (ako sam što previdio, duboko se ispričavam) jasnije zauzeo za 400.000 ugroženih jedinki koji u ovom trenutku razmišljaju hoće li im HEP isključiti struju još noćas, što će djetetu sutra dati za doručak, gdje će iskemijati još koju kunu za plaćanje stana i slično. Mnoge bi se potencijalne sobarice vjerojatno u čudu pitale, da su kojim slučajem odgledale ovu epizodu Petog dana, zašto su ove čike toliko protiv zapošljavanja nas sobarica u nekakvom luksuznom resortu?

Eto, u tom kontekstu malo je smiješno bilo slušati u petak navečer kako Srećko Horvat s podsmijehom  govori o sustavu (ili konkretnije ministru Željku Jovanoviću) koji želi smanjiti količinu stručnjaka specijaliziranih za izučavanje Sokrata, Platona i Aristotela. Možda je Srećko zaboravio da se Aristotel financirao kao putujući savjetnik Filipa (ili Aleksandra, nemojte zamjeriti) Makedonskog na njegovim osvajačkim pohodima prema istoku…Čak je i vrhunski grčki filozof dakle imao nužnu notu pragmatičnosti – koja čini mi se, nažalost, domaćim filozofima nije dovoljno razvijena.

Ali opet, meni je Peti dan i dalje jedna od najboljih emisija…