Waiting for Superman

Pogledao sam barem deset odličnih igranih filmova proteklih mjesec dana no ponovno me dokumentarni film ponukao da podijelim mišljenje sa širom zajednicom. Čekajući Supermena pronašao sam na stranicama Sundance Film Festivala gdje je prošle (2010.) godine osvojio nagradu publike i bio nominiran za Grand Jury Prize.

Uglavnom, radi se o filmu koji detaljno, od najniže razine pa do vrha američke politike, razotkriva katastrofalnu situaciju u američkom javnom školskom sustavu. Režiser Davis Guggenheim (An Inconvenient Truth) snimio je 1999. svoj prvi dokumentarac o američkim učiteljima u javnim školama kao herojima koji su potpuno posvećeni svome poslu, no 2010. godine prolazi automobilom pokraj 3 javne škole da bi svoje vlastito dijete odvezao u privatnu američku školu.

U većini američkih saveznih država rezultati osnovnoškolskog obrazovanja u javnim školama su katastrofalni. Pismenost je na razini 20% od prosjeka, rezultati iz matematike još su gorji. Po rezultatima pismenosti, najgorje su škole u američkom glavnom gradu Washingtonu  (pismenost je na razini 12%). Postoje javne škole u kojima 60 posto upisanih nikada ne završe osnovno školovanje. Do nedavno se neuspjeh nekolicine takvih javnih škola pripisivao socijalnom statusu kvarta ili grada u kojem se nalazi, no zapravo je potpuno jasno da su upravo škole te koje svojim neradom proizvode populaciju koja direktno iz škola prelazi u kriminal, puni odgojne ustanove i američke zatvore, te samim tim stvara zloglasne kvartove ili cijele gradove.

Film amnestira politiku iz ove priče i to na prilično uvjerljiv način. Desetljećima američka politika pokušava poboljšati uvjete u javnim školama, materijalna sredstva su višestruko povećavana kroz godine, no rezultati su konstantno na istoj niskoj razini. Čak niti konsenzus liberalne struje demokrata i bivšeg republikanskog predsjednika Busha oko rješavanja otvorenih pitanja nije stvorio rezultate. Naime, nevjerojatno jak sindikat učitelja u americi blokira sve moguće vanjske utjecaje, tako da je gotovo nemoguće postići bilo kakav napredak, provući reformu, poboljšati nadzor, rad ili slično bez njihvog pristanka. Zanimljiva statistika – jedan od 57 doktora ostane zbog lošeg rada bez licence, jedan od 200 odvjetnika zbog nesavjesnog rada ostane bez licence, ALI – samo jedan od 2500 američkih učitelja ostane bez prava na rad zbog nesavjesnog rada. Da bi otpustio učitelja u javnoj školi, ravnatelj mora proći proceduru od 23 stranice čije pridržavanje zahtjeva godinu dana praćenja njegovog rada. Ako i jedna od točaka bude preskočena ili odgođena zbog bilo kojeg razloga, proces se mora početi iz početka – gotovo nevjerojatno (čak i za hrvatske uvjete). To je očito stvorilo ogromnu količinu jako opuštenih zaposlenika u javnom školstvu…

U državi New York postoji nešto poput preodgojne ustanove za posrnule učitelje koji (primajući svo vrijeme punu plaću) danima sjede u prostorijama u kojima čitaju novine, gledaju tv, igraju društvene igre ili slično. New York za ovu aktivnost izdvaja godišnje 100 milijuna dolara! I tako redom, nabrajaju se sve moguće nelogičnosti i prate sudbine nekolicine osnovnoškolaca i njihovih roditelja u potrazi za dobrim školovanjem. A zašto Čekajući Supermena? To bi bilo kao da vam otkrijem tko je ubojica u trilogiji Stiega Larsona…IMDB

Oglasi