Paul Auster: Nevidljivo / Woody Allen: Puka anarhija

Od moje ovoljetne raznolike literature za plažu najveći užitak priuštio mi je najnoviji roman Paula Austera.  Već na naslovnici hrvatskoga izdanja stoji citat iz New York Times Book Review kako je Nevidljivo „najbolji Austerov roman do sada“, a kada tako nešto pročitam imam osjećaj da mi je netko uskratio faktor (ugodnog) iznenađenja. Ipak, bez obzira što sam unaprijed očekivao solidnu knjigu, nisam ni malo razočaran. Naprotiv, ovo je zapravo knjiga koju sam najbrže pročitao od posljednjih desetak ili više. A bilo je tu svega…

Kako sam više fan filma nego literature, Auster me privukao 90-tih kada se proslavio kao scenarist filmova Dim i Dim u lice. Tada sam pročitao Newyoršku trilogiju i to je za duži vremenski period bilo to. Nevidljivo je za mene ugodan povratak ovom književniku. Knjiga je, što bi se reklo, slojevita, intrigantna, kontroverzna, ima svega po malo – perverzija, incesta, kriminala, kulture i umjetnosti,  politike, teorija zavjere i nešto malo ljubavi. Napetija je od Millenium trilogije Stiega Larsona koju sam također prilično brzo pročitao, no kada bi se moralo birati moj je osobni pobjednik ipak Auster. Nevidljivo mi se sviđa jer je bez obzira na slojevitost i raznolikost radnje u osnovi jednostavan i lako čitljiv roman. Ne opterećuje i ne gnjavi s previše detalja i radnja se ne gubi u nepoznatim smjerovima. To je vjerojatno pozitivno dočekala i književna kritika, jer do sada nisam pročitao negativnu recenziju romana. Uglavnom, jako dobro.

Na plaži sam pročitao i kratku zbirku proze Woody Allena, Puka anarhija. Opet knjiga i autor vezani uz film.  Priče su praktički književni preslik ili eventualni mogući predložak Allenovih filmova. Brdo otkačenih hiperaktivnih likova, umjetnika, književnika i sl. često u kombinaciji s elementima fantastike (moj omiljeni lik levitira 20 centimetara od poda).  Problem je što sam odgledao većinu autorovih filmova pa su mi radnje vrlo bliske iako je teško reći predvidive.  Možda je predvidiva atmosfera i ambijent, reklo bi se – klasični Woody Allen.  Ali nije loše, tko još nije neka pročita.