Waste Land

Na Zagrebdox-u je prikazan pod naslovom Deponij, a sada je u domaćim kinima nazvan Zemlja smeća (što mi se osobno više sviđa). Ali nebitno, film je jako dobar (počeo sam se emotivno vezati uz dokumentarce) i ne sjećam se kada mi se zadnji puta oko orosilo suzom kao na jednoj sceni iz ovog filma (a navodno sam bešćutna i hladna persona). Valjda sam slab na stvarne ljude, likove iz života i njihove neglumljene priče i sudbine.

Ukratko, u filmu je prikazan projekt brazilskog umjetnika Vika Muniza koji se nakon svjetske slave i izlaganja u njujorškoj MOMA-i sličnim mjestima odlučio vratiti u rodni Rio de Janeiro i napraviti nešto sa sakupljačima otpada na najvećem svjetskom odlagalištu – Jardim Gramachu. Muniz je nakon snimanja situacije na terenu, upoznavanja brojnih sakupljača reciklažnog materijala (plastičnih boca, metala, stakla…) napravio hrpu fotografija, a što je važnije, dobio je na pladnju otvorena srca i živote ljudi koji su odrasli u istom katastrofalnom predgrađu Ria u kojem i on i u kojem uglavnom vladaju dileri, svodnici i kriminalci ostalih preferencija. U obližnjoj hali Muniz je projecirajući fotografije sa povišene pozicije na prazan pod stvorio podlogu na koju su akteri sa fotografija sami otpadnim materijalima stvorili umjetničke instalacije koje su ih u slijedećim mjesecima proslavile po fancy galerijama Londona i New Yorka. Prozaičniji i pragmatičniji cilj bio je zapravo čak i materijalno pomoći konkretnim ljudima, tako da su umjetnička djela prodana na aukciji, a novac je utrošen na poboljšanje uvjeta rada stotinama obespravljenih radnika (catadoresa), osnaživanju njihovog sindikata i kupnji nekoliko novih kamiona koji su im poboljšali život na terenu.

Sviđa mi se i ekološka dimenzija ovog filma; cijeli je u reciklaži i filozofiji recikliranja. Reciklaži je dolaskom Muniza (ekonomski rečeno) dodana vrijednost, pa je otpad (ovaj put kao umjetničko djelo) prodan za nevjerojatan novčani iznos i višestruko vraćen zajednici.

Film je režirala Lucy Walker, lani je osvojio nagradu publike na Sundance Film Festivalu, dvije nagrade na Berlin Film Festivalu i još hrpu toga po cijelom svijetu. Baš se isplati pogledati…

Zagrebdox 2011.

Prošlotjedni Zagrebdox baš me nekako podigao iz učmalosti i oraspoložio s par dobrih filmova koje sam pogledao. Svaka čast Đeli Hadžiselimoviću, no konzervativne si televizije nikada neće moći priuštiti širinu programa kakav se može vidjeti na ovakvom festivalu. To se posebno odnosi na tzv kontroverzni dox, gdje su ponuđeni filmovi stvarno bez ikakve cenzure i gdje ne piše “u ovom filmu nisu mučene životinje“ jer vjerojatno jesu (a i ljudi skupa s njima). Naravno, za spomenuta “mučenja“ nisu krivi autori filmova, nego životne priče aktera bilo da se radi o ljudima ili spomenutim životinjama, i naravno da filmove ne gledamo da bi prisustvovali ikakvim mučenjima, nego se radi o tome da ovdje možemo gledati neupakiranu i potpuno čistu stvarnost.

 U subotu sam susreo prijatelja koji je o odgledanom filmu (odgledali smo latvijski Obiteljski instinkt) imao mišljenje potpuno suprotno mojemu, no i ta je rasprava bolja i ugodnija nego da sam film odgledao sam u vlastitom kućanskom aranžmanu.

Kritičkiji raspoložen ja mogao bi utvrditi kako su medijski prostor oko Zagrebdoxa osvojili ne baš vrhunski dokumentarci, i da je javnost i (poneke) medije privukla senzacija i politika pojedinih regionalnih predstavnika, no to je dio priče i nije nužno da vam on stvori pogrešan dojam cijelog koncepta. U tolikoj količini različitog kvalitetnog filma koju je festival predstavio, mogao je svatko pronaći nešto za sebe.

 Super mi je priča festivala ona o finskom filmu Život u sauni; na dox-u se naime proširio glas da je film prepun golih muškaraca, pa se na projekciji (kojoj sam prisustvovao) našlo cca 90% žena. Kako je već prvih nekoliko scena pokazalo da se ne radi o nekakvim macho utegnutim muškim tjelesima, već o ispijenim, ostarjelim ili podebljim Fincima, raspoloženje (uzbuđenje) ženskog dijela publike je splasnulo i vjerojatno su uočile smiješnu stranu situacije i počele uživati u kontemplativnim scenama finskog života u pari. Eto, bilo je dakle stvarno svega i svačega…Svaka čast organizatorima na trudu!

http://www.zagrebdox.net/hr/